Magnet za posjetitelje i učionica

Iza stabala proteže se zelena dolina iz koje viri nekoliko sela. Sunčano je i mirno. Bila bi to ljetna idila – da nije zgrade s ulaznim vratima, ogromnog i gotovo praznog zemljišta, ograde te stražarskih tornjeva. Koncentracijski logor Buchenwald izgrađen je godine 1937. usred popularnog planinarskog odredišta i odmarališta, a prva skupina logoraša pristigla je 15. srpnja. Već sama arhitektura kompleksa ukazuje na njegovu svrhu: ubijanje ljudi. Na hladnoj i vjetrovitoj sjevernoj strani bili su smješteni zatočenici, dok je klimatski povoljnija južna strana zemljišta bila rezervirana za zgrade pripadnika SS-a i uprave logora.

Krvava cesta

„Logor nije bio tajna“, kaže povjesničar Ronald Hirte koji nas vodi u obilazak spomen-područja. Objašnjava kako ga je prije svatko mogao vidjeti jer šuma nije bila tako gusta kao danas. Buchenwald se nalazi deset kilometara od Weimara, a u okolici je slovio kao mjesto strave i užasa – za koje su se dolje, u gradu umjetnika, pravili da ne postoji. „Mnoga su poduzeća pritom dobro živjela od rada zatočenika logora“, priča Hirte. Od 1937. u Buchenwald je deportirano na tisuće ljudi koji su ovamo morali pješačiti od Weimara. Kasnije je logor s gradom povezan željezničkom prugom koju su izgradili zatočenici te cestom koja se i dan-danas zove "Krvava cesta".

Na zbornom mjestu, koje se sada prazno i ogoljelo proteže brežuljkom, zatočenici bi ujutro i uvečer morali stajati satima čekajući da ih pobroje. U ulaznoj zgradi s natpisom „Svakome njegovo“ ("Jedem das Seine") razgledavamo bunker s nekoliko malih, mračnih i zagušljivih prostorija u kojima su SS-ovi čuvari mučili i ubijali zatočenike. Zanimljivo je da je taj natpis sa slovima u stilu Bauhausa, arhitektonsko-umjetničke škole iz 20-ih godina prošlog stoljeća koju su nacisti 1933. progasili „židovskom“ i „boljševističkom“ te zatvorili, osmislio Franz Ehrlich, arhitekt, grafički dizajner i učenik majstora Bauhausa Josefa Schmidta. Ehrlich je od 1937. do 1939. i sam bio zatočenik logora u kojemu je pravio razne skice i građevinske nacrte, a u znak otpora nacistima namjerno je koristio slova u omraženom im stilu. U bunkeru je teško disati, a vlada osjećaj klaustrofobije i jeze. Vani je u međuvremenu pristigao velik broj školskih razreda.

Važna obrazovna zadaća

Najmanje dvadeset takvih skupina mladih ljudi svakodnevno obilazi Buchenwald. Osoblje spomen područja razradilo je opsežan pedagoški program, osmislilo radne materijale te organizira razne edukativne projekte. Voditelj spomen područja Volkhard Knigge tvrdi kako ovdje ne treba moralizirati niti raspodjeljivati krivnju te ističe: „Pitanja iz sadašnjosti želimo uputiti prošlosti. Istražujemo povijesnu pozadinu modernih fenomena kao što su kršenje ljudskih prava, segregacija, desni ekstremizam i nacionalizam. U današnje vrijeme je to obrazovni zadatak od ključnog povijesnog, političkog i etičkog značaja.“

Pred ulazom u krematorij posjetioci čak malo i brbljaju, međutim svi zanijeme kada prolaze pokraj peći i jedinice za strijeljanje u potiljak („Genickschussanlage“) koja je naknadno ugrađena. Takve su jedinice služile za iznenadne egzekucije i često su bile kamuflirane kao medicinski instrumenti ili mjerne letvice. Zatočenicima bi kazali kako idu na liječnički pregled u kojem bi ih leđima naslonili na zid jedinice da bi tobože izmjerili njihovu visinu. Potom bi ih osoba iz susjedne prostorije kroz rupu u zidu pogubila hicem u potiljak. 

Pročitajte na sljedećoj stranici: Buchenwald i DDR

Od činjenica do mita

Priče zatočenika logora, pa i onih preživjelih, uglavnom su tužne i tragične. Jedna od njih, pak, ima ili je barem svojevremeno imala poseban status. U kolovozu 1944. u Buchenwald je dopremljena nova skupina logoraša, njih oko 2000, a među njima je bio i trogodišnji židov Stefan Jerzy Zweig sa svojim ocem, odvjetnikom iz Krakova. Ovo je bilo nečuveno za Buchenwald jer su zatočenici prisiljavani na težak fizički rad, a za to je bilo potrebno imati najmanje 16 godina.

SS-ovci su djecu smatrali beskorisnim potrošačima hrane te bi ih obično puštali da umru od gladi. Jerzyja su odvojili od oca i smjestili u „Mali logor“ gdje su se o njemu brinuli drugi logoraši, a povremeno ga je mogao posjetiti i njegov otac. No, dijete time nipošto nije bilo spašeno, naprotiv, ubrzo nakon toga njegovo ime dospjelo je na popis za deportaciju u Auschwitz, u sigurnu smrt. Ipak, jedan od zatočenika koji je radio u pisarnici, komunist, prekrižio je njegovo ime i umjesto njega u smrt poslao jednog 16-godišnjeg Sinta. Kada je logor oslobođen 11. travnja 1945., Jerzy i njegov otac bili su među preživjelima. Toliko o činjenicama.

Iz činjenica nastao je roman, a iz romana legenda. „Gol među vukovima“, najprodavaniju knjigu u bivšoj DDR, knjigu koja je ondje imala kultni status te bila neizostavan dio školske lektire, ali je i u inozemstvu ostvarila velik uspjeh, 1950-ih je godina napisao Bruno Apitz – čovjek koji je kao komunist i sam bio dugogodišnji zatočenik Buchenwalda.  Dječak u knjizi u logor pristiže u kovčegu svog oca. Trogodišnjaka od nacista koji ga žele ubiti skrivaju požrtvovni komunistički zatočenici, članovi ilegalnog logorskog odbora. Istodobno, savezničke snage prikupljaju oružje kojim uskoro namjeravaju osloboditi logor. Skrivanje dječaka predstavlja veliku opasnost za odbor i njegove članove. Na koncu Apitzovog romana srce i hrabrost pobjeđuju razum i partijsku disciplinu, a spas dječaka te herojsko oslobođenje koncentracijskog logora Buchenwald čine njegov „happy end“.  

Knjiga o djetetu koje spašavaju komunisti bila je mit koji je desetljećima zauzimao jedno od središnjih mjesta u kolektivnom sjećanju bivše DDR. „Smatralo se da su to što piše u romanu činjenice, dokument o onome što se u Buchenwaldu zaista i dogodilo“, kaže profesor Knigge. Za njega nije roman taj koji je problematičan, već ono što je DDR od njega napravila. Podsjeća na povijesni okvir u kojem je roman nastao, činjenicu da se mnoge bivše zatočenike koji su u logoru nakon nekog vremena preuzeli određene funkcije u DDR-u prozivalo kao kolaboracioniste, da ih se teretilo i za ratne zločine te da se vodeće ličnosti među preživjelim buchenwaldskim komunistima ponižavalo, diskreditiralo, a neki su naposljetku čak uhapšeni i deportirani u sovjetske gulage. „DDR je njegovala sliku herojskih, nesalomljivih i svojoj partiji odanih logoraša-komunista. Sumnja, nesloga, strah, pitanje cijene preživljavanja i upletenost takozvanih zatočenika-funkcionara u sustav terora SS-a gurani su pod tepih“, pojašnjava Knigge.

Zaboravljene žrtve i kritička autorefleksija

Obnovljeno spomen-područje Buchenwald mjesto je na kojem se ljudi u novije vrijeme – uz židove, političke zatočenike, sovjetske ratne zarobljenike, Sinte i Rome – prisjećaju i dugo zaboravljanih žrtava poput homoseksualaca, Jehovinih svjedoka i dezertera Wehrmachta. Ono je danas mjesto kritičke povijesne autorefleksije, smatra Knigge, te drugim zemljama služi kao model, ali ne u smislu uzora, već kao partner: „U cijelom svijetu, u Južnoj Americi, Ruandi, Južnoafričkoj republici, Mađarskoj, bivšoj Jugoslaviji postoje ljudi koji se suočavaju sa svojom prošlošću. Mi ih podržavamo u toj potrazi za vlastitim sjećanjem, sjećanjem koje žrtvama odaje poštovanje i koje zločine ne prikriva, nego ih naziva pravim imenom.“

Prošlost za budućnost

Novim generacijama Knigge upućuje sljedeća ključna pitanja: Koji su politički, društveni, kulturni, pravni i pedagoški uzroci mržnje prema ljudima? I zašto je nacionalsocijalizam imao tako široku podršku naroda? „Nacisti nisu pali s neba. Znamo da se Njemačka nije sama oslobodila Hitlerove diktature, već ju je trebalo poraziti“, objašnjava povjesničar i zaključuje: „Nove generacije trebaju preuzeti odgovornost za humanu budućnost, a to moraju potkrijepiti historijskim dokazima. Povijest nam je, dakle, uvijek potrebna kako za rješenje problema današnjice ne bismo koristili pogrešna sredstva iz  prošlosti.“