Srbija i Kosovo po modelu Istočne i Zapadne Njemačke?

 

DW: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je pokrenuo unutar-srpski dijalog o Kosovu. Mnogi smatraju da on time pokušava sa čitavom nacijom podijeliti odgovornost za priznanje Kosova. Ali, čuju se i drugi prijedlozi. Tako se opet govori o modelu sporazuma između SR Njemačke  i Njemačke Demokratske Republike iz 1972. godine. Je li to dobar model?

Werner Weidenfeld: Radi se o sljedećem: situacija je takva da vjerojatno niti jedan od sudionika u sukobu ne želi potpuno popustiti. To je tako bilo u slučaju Savezne Republike Njemačke i NjDR-a: dva različita stava; nitko ne želi učiniti neki temeljni ustupak, ali postoji interes da se postigne praktičan napredak. To je riješeno tako što su sklapani sporazumi i ugovori u kojima nitko nije morao učiniti neki temeljni ustupak. Dakle, strane u konfliktu su mogle zadržati svoje osnovne pozicije. Ako želite da se praktične stvari poboljšaju, da se omoguće kontakti, ili da se uklone prepreke u putničkom prometu - to je dobar model.

Sporazum između dvije Njemačke je očuvao različite pristupe dvije strane nacionalnom pitanju. Bi li u slučaju Srbije i Kosova promjena tog modela značila da i Beograd i Priština zadrže svoja gledišta kada je riječ o statusu Kosova?

Da. Tako je to regulirano i ugovorom između dvije Njemačke: neovisno od temeljnih pitanja kao što je nacionalno pitanje - sastali smo kako bi sklopili ugovore o suradnji. Da u preambuli ondašnjeg sporazuma nije bilo odgovarajuće formulacije, sve bi bilo propalo, jer je tada oporba bila protiv sklapanja takvog sporazuma s DDR-om. Ali, kada kažemo: da, složni smo oko toga da u temeljnim pitanjima nismo složni – onda se to može. Jedan drugi model me je impresionirao bar koliko i Sporazum između dvije Njemačke, a to je Sporazum o Berlinu, koji je ljudima donio velika olakšanja. I on je sklopljen tako što su temeljna pitanja izuzeta iz odredbi. Sovjetski Savez je tada htio potpisati sporazum samo o Zapadnom Berlinu, jer je Istočni Berlin bio glavni grad DDR-a. Zapadne sile su smatrale da se može sklopiti samo sporazum o čitavom Berlinu, a ne o Zapadnom Berlinu. I što su na kraju uradili? Napisali su: ovaj sporazum važi na dotičnom području. Dakle, nije definirano gdje točno važi. Sovjetski Savez je uvijek mogao reći: u redu, odnosi se na Zapadni Berlin, a zapadne sile su mogle reći: u redu je, odnosi se na čitav Berlin. I tako je ljudima olakšan život, na primjer, promet između Istočnog i Zapadnog Berlina radi međusobnih posjeta i sl.

Takav model je za Kosovo još 2007. Predložio Wolfgang Ischinger (njemački diplomat), i tada je Beograd odlučno odbio taj prijedlog. Je li to bila greška? Kosovo se već 2008. proglasilo neovisnim i danas ga većina država takvim i priznaje.

Neću sada naknadno nikog kritizirati, ali onaj tko je htio to izbjeći, trebao je to učiniti onakvim regulativama. Ali sada je status quo drugačiji; morali bismo razgovarati o sadašnjem statusu quo.

Jedna od glavnih posljedica Sporazuma iz 1972. jest da su obje njemačke države postale članice UN-a. Kosovo, međutim, ne bi moglo postati član UN-a dok ga ne priznaju još neke zemlje, na primjer, Rusija.

Ja ne bih opterećivao čitavu stvar još i tom vrstom tereta. Ako zaista želim napredak, onda ne bih trebao od takvih pitanja činim sporazuma. I u slučaju sporazuma dvije Njemačke je to pitanje bilo vrlo osjetljivo i ja bih ga radije bio izostavio. Tako se to radi kada treba pozitivno usmjeriti situaciju, znači temeljna pitanja se ne rješavaju na početku takvog procesa.

Prve reakcije Beograda i Prištine su bile očekivane: srpski političari kažu da Kosovo nikada ne bi trebalo priznati, a albanska strana kaže da Kosovo mora biti priznato kao neovisna država. Zar to nisu loši preduvjeti?

Upravo to bi se moglo regulirati kao nekada u Njemačkoj, znači neovisno od različitih pozicija o tako važnim pitanjima.

Vodeći političari u Bruxellesu i Berlinu još nikad nisu rekli da Srbija mora priznati Kosovo ako želi pristupiti EU-u. Njihov stav je da je za tako nešto dovoljan i sveobuhvatan sporazum o normalizaciji odnosa. Smatrate li da bi ti bilo dovoljno za Srbiju?

Naravno! Ako dotle bude sklopljen sveobuhvatan sporazum o kooperaciji, nitko neće postavljati dodatne prepreke.

Vi ne smatrate problematičnim to što bi u slučaju Srbije i Kosova u Europsku uniju bio uvezen i jedan neriješen spor oko granica?

To opet spada u pitanja koja se pri sklapanju takvih ugovora izuzimaju, kao što je to učinjeno pri sklapanju ugovora između dvije Njemačke. Ili Sporazuma o Berlinu. Važno je to što svih šest država Zapadnog Balkana ima dobru perspektivu prijema u EU. One žele jednog dana ući u EU. No one isto tako međusobno stalno stvaraju neku zategnutost, i ja bih prestao s takvim ponašanjem kada bih imao političku odgovornost i perspektivu pristupa EU.

Srpski ministar vanjskih poslova Dačić je iznova iznio svoju staru ideju o podjeli Kosova. Tako bi Sjever Kosova trebao biti dio Srbije, a čuje se i mogućnost da Kosovo zauzvrat dobije preševsku regiju. Je li takvo novo povlačenje granica realno?

Jest. Sve je to sadržaj takvih razgovora. Ja bih to tretirao kao prijedlog, kao konstruktivnu mogućnost da se učini korak naprijed, proučio bih svaki takav prijedlog, jer o svemu treba govoriti. Već i samo vođenje razgovora tako da oni ne zapnu već na prvom temeljnom problemu, je veliki napredak. Najbolji bi bilo još i kada bi obje strane rekle da bi im dobro došao i netko treći kao moderator razgovora, a to bi mogla biti opunomoćenica EU za vanjske poslove.

18 godina poslije međunjemačkog sporazuma, situacija u svijetu se promijenila toliko da se Njemačka mogla ponovno ujediniti. Jesu li u sljedećim desetljećima moguće tako velike promjene da se i status Kosova promijeni?

Naravno. Ako europska integracija bude dalje napredovala zbog pritiska svjetske politike, sila događaja će biti takva da će Kosovo ostati samo mala tema koja je njima jednostavno zahvaćena.

To ovisi i od snage SAD i Rusije.

SAD su postale neuračunljive i ja ne bih previše polagao na njih, nego na EU, ona je pod pritiskom da mora djelovati, jer ne može više reći: kad zagusti, stvar će već preuzeti Amerikanci.

Prof. Dr. Werner Weidenfeld je profesor političkih sustava i europskog ujedinjenja na Sveučilištu u Münchenu, direktor Centra za primijenjena politička istraživanja i politički komentator u mnogim njemačkim medijima. Autor je brojnih knjiga i stručnjak za balkansku politiku. Od 1987. do 1999. je bio koordinator njemačke vlade za njemačko-američku suradnju.

Razgovor vodio Nemanja Rujević.