Slavljenje ratnih zločina umjesto stida i suočavanja

Danas se postavlja spomen-ploča zapovjedniku u napadu na Vukovar, a u utorak (5.11.) je Ministarstvo obrane Srbije promoviralo u knjigu Ilije Brankovića naslovljenu "Tuzlanska kapija - režirana tragedija", kojom se negiraju sudski utvrđene činjenice o ratnom zločinu u kojem je poginula 71 mlada osoba u Tuzli 1995. godine. Sve to je, prema riječima sugovornika DW-a nastavak užasavajućeg revizionističkog trenda koji diktira vlast u Srbiji, na čelu s Ministarstvom obrane, koje vodi Aleksandar Vulin, osoba koja u odnosu prema susjednim zemljama često koristi vokabular iz vremena režima Slobodana Miloševića.

Koalicija nevladinih organizacija Građanska Vojvodina oštro je u priopćenju za javnost kritizirala namjeru Vojske Srbije da postavi spomen-ploču zapovjedniku Novosadskog korpusa i poručila kako bi bilo bolje da su na ploči napisali “Novosadski korpuse – stidi se!”. To je antiratni grafit iz vremena opsade Vukovara, koji je krasio jednu fasadu u centru Novog Sada, kako bi skrenuo pažnju na nezabilježeno razaranje jednog multietničkog grada na tlu Europe u drugoj polovici 20. stoljeća.

Predstavnik Građanske Vojvodine Aleksandar Popov kaže da svi ovi potezi, uključujući i činjenicu da se Ministarstvo obrane pojavljuje i kao pokrovitelj i kao izdavač knjiga osuđenih ratnih zločinaca, zapravo ne trebaju nikoga čuditi, s obzirom da su na vlasti isti oni koji su bili dio vladajuće garniture i devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme ratova.

„Pokušali su obući europska odijela"

"Oni jesu pokušali obući europska odijela i imali su zazor prema temama ratnih zločina, ali kako je vrijeme odmicalo, taj obzir prema Europi je sve više opadao, a sada više nikakvih obzira u tom smislu nemaju”, kaže Popov za DW i dodaje da je na vlasti "jedan autoritarni režim duboko ogrezao u korupciji”.

Prema njegovim riječima, umjesto da se stide onoga što je Novosadski korpus uradio u Vukovaru, predstavnici Vojske Srbije se time ponose, čime – kao i 1991. godine – još jednom bacaju ljagu na Vojvodinu kao multietničku sredinu i nekadašnji simbol tolerancije.

"Moram priznati da se veoma loše osjećam zbog toga. U posljednjih 30 godina kao da se čini sve da se Vojvodina i njene vrijednosti zajedničkog života nepovratno naruše. I tada, početkom devedesetih, Televizija Novi Sad bila je ekstremnija čak i od Televizije Beograd. Ali, unatoč svemu mislim da Vojvodina čak i danas važi kao zona tolerancije, iako uporno pokušavaju da nas vrate u devedesete, da izvrše reviziju nedavne prošlosti, kao i Drugog svjetskog rata, pa su u Kragujevcu nazvali ulicu po četničkom komandantu Draži Mihailoviću”, navodi Popov.

„Sramota me je"

Jelena Dukarić iz Vojvođanskog građanskog centra, aktivističke organizacije koja radi s mladim generacijama na temama suočavanja s prošlošću, za DW kaže: "Ja to doživljavam kao sramotu koju netko radi u moje ime. Sramota me je kad čitam, slušam, gledam… Sramota me je što ne postoji baš nikakva reakcija šire populacije, a svima su informacije jednako dostupne kao i meni. Moj prvi osjećaj je sram, to mi je prvi ljudski osjećaj." 

I u razgovoru s njom, kao i inače u razgovorima sa antiratnim aktivistima, često se može čuti da se osjećaju nemoćno. "U posljednje vrijeme se osjeća jedna letargija i među nama samima, jer imamo osjećaj da se borimo s vjetrenjačama. Naspram nas je jedna užasna mašinerija koja slavi ratne zločine, daje im prostor u medijima i daje im moć. Mi pokušavamo raditi s mladima i to ima domet, ali to je mali broj ljudi do kojih mi dolazimo. Nadam se da će se u budućnosti isplatiti, možda će se stvari promijeniti za deset godina, tko zna”, priča Jelena Dukarić. 

"To je vrhunska gadost!"

Sinan Alić, predsednik zaklade Istina, pravda, pomirenje iz Tuzle, za DW kaže da ga učestali revizionistički potezi režima u Srbiji ne iznenađuju.  "Nije to ništa neobično od režima kroz čiji krvotok teče mržnja, nacionalizam, odnosno ista ona energija koja je devedesetih godina pokrenula ratnu mašineriju. Srbijom i danas vlada pandemija nacionalizma oličena u negiranju sudski utvrđenih činjenica. Takvu knjigu, poput one o navodnoj istini u vezi sa zločinom na Tuzlanskoj kapiji, danas može napisati svaka budala, ali ako iza toga stoji država oličena u Ministarstvu obrane - onda je to nova opasnost za regiju", ocenjuje Alić.

Promociju knjige "Tuzlanska kapija - režirana tragedija" Aleksandar Popov ocjenjuje kao "drskost i vrhunac jednog neljudskog odnosa”.  "To je vrhunska gadost! Oni koji su promovirali i pisali knjigu trebali bi doživjeti i vidjeti ono što sam ja doživio. Bio sam na groblju gdje su sahranjene žrtve sa Tuzlanske kapije, dok su rane još bile svježe. Trebalo je otići i vidjeti majku kako uplakana sjedi pored groba poginule kćerke. Zločinci su izabrali su baš 25. svibnja te 1995. godine, datum koji se slavio kao Dan mladosti u Jugoslaviji, da bi što više mladih žrtava bilo”, navodi Popov.

Inače, Novak Đukić, general koji je pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina kada je na Tuzlanskoj kapiji od granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske na planini Ozren, nije do kraja odslužio zatvorsku kaznu, već je utočište pronašao u Srbiji.

Ponavljanje 90-ih?

Jelena Dukarić kaže da su svi ti potezi revizionistički režima zapravo "ruganje žrtvama” i nastavak guranja žrtava i njihovih obitelji na marginu društva. "Gledamo veličanje ratnih zločinaca, a vrlo rijetko imamo priliku čuti glas žrtava. Da im se pokaže poštovanje, da im se ukaže na razumijevanje njihovih patnji i kroz što su oni prolazili. Država nema nikakav osjećaj za njih, ne želi ih vidjeti, a pogotovo ne ‘tuđe' žrtve”, navodi Jelena Dukarić. 

Aleksandar Popov kaže da je dodatni problem u tome što je revizionizam uzeo maha u regiji, pa tako, na primjer, Srbija i Hrvatska često izgledaju kao odrazi u ogledalu.  Sinan Alić kaže da su i u Bosni i Hercegovini žrtve u svojoj boli prepuštene same sabi i "potpuno otupjele”, jer BiH na žalost nije država koja ih zna i hoće zaštititi. "Žrtve im trebaju samo kada ostvaruju svoje uske političke interese”, smatra Alić. 

“Mi kao da se spremamo da ponovimo devedesete…”, zaključuje Aleksandar Popov.