Srebrenica kao otvorena rana

Raspad nekadašnje Jugoslavije 1990ih godina je prije četvrt stoljeća svoj brutalni vrhunac dosegao upadom trupa bosanskih Srba u bošnjačku enklavu u Srebrenici i pokoljem oko 8.000 muškaraca i dječaka koji je potom uslijedio - unatoč prisustvu nizozemskih vojnika u ukviru mirovnih snaga UN-a, tzv. plavih kaciga. Taj najveći zločin u Europi nakon kraja Drugog svjetskog rata je kasnije minuciozno pravosudno obrađen od strane Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području nekadašnje Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu. Veliki udio je u tome imao Serge Brammertz. Belgijski pravnik je deset godina bio glavni tužitelj Haškog tribunala.

Deutsche Welle: Od masakra u Srebrenici je prošlo 25 godina. Postoje li vidljivi znaci pomirenja?

Serge Brammertz: Pomirenje je vrlo komplicirana i osjetljiva tema. Po mom mišljenju smo od pomirenja danas udaljeniji no prije nekoliko godina. Razlog tome je prije svega u sve izraženijem veličanju ratnih zločinaca i negiranju ratnih zločina. I jedno i drugo je danas izraženije i puno se više tolerira no prije pet godina.

A kada se pogledaju povijesni udžbenici u različitim zemljama na području nekadašnje Jugoslavije, pa čak i udžbenici unutar Bosne i Hercegovine, oni pričaju sasvim različite priče o sukobu. Kako se tu onda možemo nadati pomirenju? Jedan od preduvijeta pomirenja je upravo to da postoji zajedničko razumijevanje povijesti i odgovornosti.

Pritom je Haški tribunal saslušao oko 5.000 svjedoka i na više od 10.000 dana ročišta prikupio veliku količinu dokaznog materijala. Bilo je to najveće suđenje još od vremena Nirnberških procesa...

Ponekad mi se predbacuje da sa 161 osobom na optuženičkoj klupi i s više od 90 presuda ne samo da nisam pridonio pomirenju, već da sam ga u stvari otežao, jer je sa svakom presudom jedna grupa bila zadovoljna, a druga nije. Ja na to odgovaram: pravednost sama po sebi nikada nije dovoljna za pomirenje. Ono mora proizaći iz nekog društva, od strane žrtava i od počinitelja zločina. A da bi to bilo moguće, potrebno je imati političare svjesne svoje odgovornosti.

Ali danas mnogi političari čine upravo suprotno, oni potiču mržnju i negiranje. Krajem lipnja je u Srebrenici netko izvjesio plakate Ratka Mladića i zahvalio mu se na "oslobađanju Srebrenice". Mi smo u sudnici pokazali video snimke na kojima se vidi kako vojnici bosanskih Srba ubijaju zarobljenike. No usprkos tome se većinu osuđenih ratnih zločinaca u njihovim sredinama vidi kao heroje.

"Ratni zločinci nisu heroji"

Ja uvijek pokušavam objasniti da kod ljudi, koji su bili kazneno gonjeni pred Haškim tribunalom, nema ništa herojsko. Oni nisu gonjeni jer su branili vlastiti narod, već zbog toga što su kršili odredbe Ženevske konvencije, jer su ubijali zarobljenike, jer su razarali privatne kuće, jer su tolerirali ili čak poticali masovnu primjenu seksualnog nasilja. Svatko tko je osuđen u Haagu je upravo suprotnost heroja. Ali to se nažalost u različitim društvima ne shvaća. Razvoj ide u sasvim krivnom smjeru.

Ako Haški tribunal nije doveo do pomirenja, što je onda najveće postignuće ovih 25 godina rada suda, na kojem ste Vi deset godina bili glavni tužitelj?

Iz vremena mog djelovanja su najveći uspjesi svakako uhićenje i izricanje presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Kada sam ja 2008. došao na funkciju, bilo je predviđeno da Sud okonča svoj rad 2010. Mnogi su se bojali da bi Sud moga prestati s radom prije no što se ta dvojca glavnih ratnih zločinaca izvedu pred lice pravde. To bi bila katastrofa. Jer iz susreta s preživjelima i Majkama iz Srebrenice sam znao da je progon Mladića i Karadžića za njih najvažniji.

Opsežna dokumentacija zločina

Drugo važno postignuće je da smo kroz tisuće svjedočanstava, jednako kao i kroz brojne izvještaje stručnjaka, prikupili vrlo opsežnu dokumentaciju o zbivanjima na području nekadašnje Jugoslavije. Bez tih informacija danas ne bi imali puno toga u rukama, što bi mogli suprotstaviti svim tim pokušajima slavljenja ratnih zločina.

A treće: s tim materijalom mi pomažemo nacionalnim pravosuđima pri njihovom naporu da procesuiraju zločince. Samo u Sarajevu je podneseno 3.000 tužbi, koje čekaju na obradu. Mi te istrage pomažemo. Svake godine dostavljamo 10.000 stranica dokaznog materijala državnim tužiteljima na području nekadašnje Jugoslavije, kako bi oni mogli nastaviti s kaznenim progonom.

Od genocida je prošlo 25 godina i za mnoge je to stvar prošlosti. Ali život nisu izgubile samo žrtve genocida, već je on na neki način stao i za one koji su ga preživjeli. I od tada je on stalno središte njihove svakodnevnice.

Da se vratimo na kritiku na račun Tribunala: njemu se često predbacuje da je jednostran jer prije svega progoni srpske zločince.

Kao i svi drugi međunarodni sudovi, ni Haški tribunal nije savršen. I naravno, osvrčući se unazad, čovjek pomisli da je neke istrage mogao bolje voditi. Kada se neki optuženik oslobodi, to znači da slučaj nije bio dovoljno jak. Doista je većina osoba koje su kazneno gonjene i osuđene bila srpske nacionalnosti, prije svega Srbi iz BiH. Ali osuđivane su i osobe - doduše u znatno manjem broju - iz Hrvatske ili iz redova Bošnjaka. Mi međutim uvijek iznova naglašavamo da su u različitim razdobljima sukoba na svim stranama činjeni zločini.

Razgovor je vodio Matthias von Hein