Srpsko - albanska ljubav na Kosovu

Slobodanka je u Prizren iz Niša došla 1968. nakon što joj je njen otac Stanimir Vuletić, tada pukovnik JNA, dobio posao u upravi u gradu na Bistrici. Kao srednjoškolka se udala za Albanca Naxhija Kočanija, profesora fizike, tada Više pedagoške škole, s kojim danas ima četvero djece i nakon svega što se dogodilo na Kosovu živi u skladnim bračnim odnosima. Roditelji su joj bili ljuti zbog rane udaje i napuštanja škole, ali nakon dva mjeseca sve je došlo na svoje mjesto.

Godine su prolazile. Ona je radila u trgovinskom poduzeću, a suprug kao profesor. Došlo je doba NATO intervencije, a onda i dolazak KFOR-a i UNMIK-a kada su skoro svi njeni sunarodnjaci napustili rodni grad.

Bez problema i poslije 1999.

„Ni tada nisam imala problema. Samo jednom, kada sam bila sama kod kuće, na vrata su došla desetorica pripadnika OVK (Oslobodilačke vojske Kosova op.a). Rekli su mi samo da su htjeli posjetiti profesora. Nisam imala problema ”

Njen suprug Naxhi se rado prisjeća kako je njegova supruga za vrijeme NATO bombardiranja pomagala Albancima, a nerado kada je samo tri dana prije potpisivanja Kumanovskog sporazuma izbjegao prisilni transport u Albaniju. A što se tiče njihove obitelji, ništa se nije promijenilo unatoč raspadu zemlje, ona je i sada multietnička i multikonfesionalna.

„Moja sestra je udata za Bošnjaka u Sarajevu, a kćerka za katolika i živi u Americi. Supruga, na koju sam jako ponosan, htjela je sina oženiti sa Srpkinjom, ali je drugačije ispalo. Mi smo Kosovo u malom “- ističe Naxhi.

Vjerska i nacionalna tolerancija

Bračni par Kočani uvijek je poštivao kulturu, tradiciju te vjeru, i pravoslavnu i muslimansku. U njihovom domu slave se praznici obje vjeroispovijesti.

„Ja obavezno poštujem njegov Bajram, post koji traje mjesec dana i spremam mu sve što je potrebno. Kada želim slaviti moj Božić, Uskrs ili moju slavu nikada mi suprug nije branio. Naprotiv, govorio mi je – ti slavi, evo i ja ću s tobom. Uvijek bi otišao kod mojih u Niš da im čestita slavu “

I djeca su im odgojena u duhu vjerske i nacionalne tolerancije, uključujući i kćerku, koja sada živi u San Diegu, udata za Albanca katolika.

„Ona je pet-šest godina išla u džamiju, ali voli i pravoslavlje, islam i katoličku vjeru. Kaže – samo čovjek treba biti dobar, a Bog je jedan”

Ljubav nema granica

Oboje, ako izuzmu uobičajene životne probleme, nikada se nisu pokajali što su stupili u mješoviti brak – jer kako kaže Slobodanka: „Ljubav nema granica, to je točno. Ne poznaje ni vjeru, ni naciju ni rasu “

Slobodanka, sada kao stara Prizrenka, osim svog materinskog srpskog, govori albanski i turski jezik. Nakon raspada, njene nekada veoma uspješne firme, desetak godina je bila bez posla.

Zadnjih osam mjeseci zaposlena je u općinskom uredu za zajednice. Zadužena je za Srbe u Sredačkoj Župi.

Autor: Refki Alija, Prizren

Odg. ur.: N.Kreizer