Srpskohrvatski ili hrvatski? - Ni njemački slavisti nisu složni

Na institutima za slavistiku na inozemnim sveučilištima, katedre za južnoslavenske jezike različito se nazivaju. U Njemačkoj se npr. upotrebaljva cijeli niz varijacija: bosanski-hrvatski-srpski, bosanski/hrvatski/srpski, hrvatski i srpski, srpski/hrvatski, srpskohrvatski... popis još daleko nije gotov.

Na Sveučilištu u Hamburgu odlučili su se za "srpskohrvatski". To je verzija naziva koji se na više od dvadeset njemačkih sveučilišta na kojima postoje lektorati za južnoslavenske jezike, koristi još samo u Bochumu te u Trieru, u kojem je katedra za "srpskohrvatski ili hrvatski-srpski".

Zašto srpskohrvatski?

Dr. Bernhard Brehmer od 2006. na hamburškom Sveučilištu predaje slavensku lingvistiku, spezijalizacija su mu poljska i srpskohrvatska lingvistika. On na pitanje ima li različitih struja među njemačkim lingvistima, kad se radi o definiranju hrvatskog, srpskog, bosanskog ili crnogorskog jezika odgovara: "Tu se radi o dva pitanja. Prvo, radli li se kod ova četiri službena jezika o lingvistički samostalnim jezicima ili ne, onda među kolegama tu u Njemačkoj vlada relativno veliki konsenzus da se ne radi o lingvistički samostalnim sustavima. Radi se o policentričnom jeziku, znači o jeziku koji postoji u više nacionalih varijanti što nije tako rijetka pojava."

"Drugo se pitanje više tiče naziva jezika, kako nazivamo taj policentrični jezik. Tu ima različitih stajališta. Mi u Hamburgu ustrajemo na tome da se radi o jednom lingvističkom sustavu i držimo se starog naziva - srpskohrvatski. Naravno i zbog nedostatka boljeg zajedničkog termina. Proteklih je godina bilo različitih prijedloga koji su bili manje ili više uspješni: „zapadnobalkanski“, „srednje južnoslavenski“, ali to sve nije bilo zadovoljavajuće. Meni bi se osobno svidjelo „standardni štokavski“, jer je standardni štokavski temelj sva ova četiri jezika. Ali mi tu nismo u većini, mi s hamburškog sveučilišta. Većina instituta za slavistiku je u međuvremenu prihvatila, u skladu s pravnoformalnim statusom tih jezika, nazive: „Bosnisch, Kroatisch, Serbisch“. Do sada još nisam čuo da je neki institut uključio i crnogorski“, kaže Bernhard Brehemr.

Na Sveučilištu u Göttingenu studenti uče "bosanski, hrvatski, srpski“. Dr. Reinhard Lauer, umirovljeni je profesor slavenske filologije na tom Sveučilištu. "Ustrajanje na srpskohrvatskom konstrukcija je izvana koja dolazi od slavista iz inozemstva“, tvrdi Reinhard Lauer.

"Srpskohrvatski ne postoji!"

"Ima li više znanstvenika koji misle na jedan ili drugi način ne mogu vam reći, jer nismo proveli anketu o tome. Ali postoji saznanje među različitim slavistima u Njemačkoj koji jednostavno znaju da se u staroj Jugoslaviji i u njenim zemljama sljednicama nije govorilo srpskohrvatski. Srbi kažu da govore srpski, Hrvati da govore hrvatski, Bosanci da govore bosanski. Pa i u Srbiji bi bilo smiješno da neka majka svom djetetu umjesto 'Razumeš ti srpski!', ozbiljno kaže 'Razumeš ti srpskohrvatski!'”, kaže Reinhard Lauer i dodaje:

"Navest ću vam svoj vlastiti primjer. Ja sam pedesetih godina studirao u Beogradu. Godinu dana. I tada sam govorio čisti srpski. Nakon nekog vremena sam došao u Zagreb kao lektor. Kad sam razgovarao s Hrvatima, naravno da su me razumjeli. Ali kad su oni govorili, meni je bilo potpuno jasno da moram naučiti jedan potpuno novi jezik, ako želim govoriti kao Hrvati. To je ono o čemu govorim kad kažem da inozemni slavisti koji nisu naučili oba jezika nego govore ili jedan ili drugi jezik često ovu razliku ne vide. Sigurno je da postoje jako, jako velike sličnosti kad se radi o tim jezicima. Ali ima i sasvim značajnih razlika. Na fonetskoj, gramatičkoj, leksičkoj razini. Posvuda ima izuzetnih razlika i ako ih zamijenite, onda ne govorite ni hrvatski ni srpski nego jednu mješavinu koja u stvarnosti ne postoji.”

Lingvisti ne spore da postoje razlike između srpskog i hrvatskog, no imaju različita mišljenja o tome smatraju li te razlike dovoljno velikima da bi se radilo o različitim jezicima. Branko Tošović je šef katedre za lingvistiku na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Grazu. On objašnjava kako je u lingvistici ova problematika predmet izučavanja više lingvističkih disciplina: tipološke, genealoške, sistemske, teorije standardnih jezika, sociolingvistike, psiholingvistike, opće lingvistike, teorije prevođenja, učenja jezika… Potom na red dolaze različiti kriteriji: porijeklo jezika, dijalektalna osnovica, gramatički sustavi, međusobna razumljivost, korisnost učenja, pismo, izgovor... Hijerarhija ovih kriterija može se napraviti tek ako se prije dogovori u kojoj se od disciplina sučeljavaju zadani jezici, objašnjava Branko Tošović. “Znate, u ovim raspravama se obično uzima kriterij koji je za vas važan, zanimljiv i koji dokazuje vašu tezu. Manje se radi o tome da se prvo dogovorimo na kojoj razini i u okviru koje discipline raspravljamo.” Tošović zastupa tezu da se radi o jednom jeziku, međutim također ističe: “Ali treba imati u vidu da se ovi odnosi prebacuju na još jednu disciplinu, a to je teorija standardnih jezika. Tu već ne možemo ignorirati činjenicu da tipološki jezik ima četiri norme: sada postoje hrvatska, crnogorska, bosanska i srpska. U formi pravopisa, rječnika i gramatika. Ne možemo sporiti o tome da postoje različiti rječnici i gramatike. Druga je stvar koliko su u njima razlike izražene i koliko su bitne za međusobnu komunikaciju.”

Na sljedećoj stranici: Što bi rekao Krleža?

"Bitno je razlikovati kriterij i funkciju jezika. U raspravama se kao jak argument ističe značaj simboličke funkcije jezika u disoluciji srpskohrvatskog, čak se ona ističe na višu razinu od najznačajnije funkcije, a to je komunikativna. Kad govorimo o simboličkoj funkciji, tu jezik predstavlja sredstvo izražavanja nacionalnog identiteta. Čini mi se da se u našim krajevima u raspravama više potencira na njegovu simboličku funkciju od one koja je glavna, a to je komunikativna“, kaže Branko Tošović.

Krleža i jezik

Reinhard Lauer navodi pak primjer hrvatskog književnog autoriteta Miroslava Krleže. “U zadnje sam se vrijeme dosta bavio djelom Miroslava Krleže. I Krleža se nekoliko puta izjašnjavao o pitanju jezika. Rekao je da mu je skroz svejedno jesu li to jedan, dva ili tri jezika. Ali što mu nije svejedno, on je Hrvat i cijelo je vrijeme hrvatski govorio i hrvatski pisao. Kad čitate neki Krležin tekst – to je čovjek koji je koristio nevjerojatno puno jezika, stilova, on upotrebljava kajkavski, ekavicu itd. Tamo ima svega. Odjednom sasvim normalno naiđete i na srpski. Ali on je Hrvat i govori hrvatski. To je bilo njegovo stajalište.”

Svaka zemlja ima pravo svoj službeni jezik nazvati kako želi, jer je to jezično-pravno pitanje a ne lingvističko, ističe Bernhard Brehmer. Na njegovom institutu izabrali su naziv srpskohrvatski jer žele istaknuti dodirne točke i da se radi o jednom jezičnom sustavu. Zbog čega se drugi instituti odlučuju za druge nazive? "O tome je teško špekulirati. Pretpostavljam da time žele reagirati i na osjetljivost ove teme u pojedinim zemljama. Mi smo inozemne katedre za slavistiku i naravno da imamo kontakte s kolegama u samim zemljama i dolazimo naravno u situaciju da se "opravdavamo" kad dođemo u Hrvatsku ili Srbiju i kažemo "kod nas se to zove srpskohrvatski". Mnogi instituti to žele izbjeći pa su stoga uzeli službene nazive jezika“, kaže Brehmer.

Svatko prema svojim interesima

Kad se radi o poučavanju južnoslavenskih jezika na njemačkim sveučilištima, financije igraju važnu ulogu. “Mi na sveučilistu naravno nemamo ni sredstva da podučavamno sve službene jezike. Na (njemačkim) institutima imamo po jednog, najviše dva lektora koji praktično predaju te jezike. Zapravo se na kraju predaje verzija ovisno o tomu iz koje zemlje dolazi lektor“, objašnjava Bernhard Brehmer s hamburškog Sveučilišta. Tamo je lektorica iz Srbije. U Göttingenu npr. imaju jednu lektoricu i ona je Hrvatica koja predaje hrvatski. Na predavanjima se i na jednom i na drugom sveučilištu pri tome pojašnjavaju sličnosti i razlike s drugim južnoslavenskim jezicima.

O tome tko odlučuje koji će lektor predavati i kako će se na pojedinim sveučilištima jezici nazivati Branko Tošović kaže: "Rekao bih da je to rezultat tradicije, postojećeg kadra na određenom sveučilištu, na određenoj katedri, sveučilišnih veza, ekonomskih i kulturnih odnosa, te turističkih pa i političkih interesa. U Austriji nakon raspada bivše Jugoslavije, tih je devedesetih godina nadležno ministarstvo usvojilo preporuku da se bivši srpskohrvatski jezik imenuje bosanski/hrvatski/srpski, s tim kosim crtama između.” On objašnjava da je slično stanje i na sveučilištima u drugim slavenskim zemljama. "U Poljskoj je to više izdiferencirano, u Rusiji je više orijentacija na srpski jezik.“

Jedan značajan praktični problem predstavljat će pitanje prevoditelja u, primjerice, Europskoj uniji. Reinhard Lauer ističe kako unatoč tome što smatra da se radi o različitim jezicima, prevoditelji nisu potrebni: "To je pitanje koje se mora riješiti na neki pragmatičan način. Što se tiče razumljivosti, hrvatski se tekstovi ne trebaju prevoditi na srpski ni obrnuto.“

Na pitanje jesu li njega ili njegove kolege političari kad upitali za savjet kad se radilo primjerice o raspravi kako bi ove jezike trebalo definirati u Europskoj uniji, Bernhard Brehmer uz smijeh odgovara: „Meni ni u kom slučaju nije poznato da se neki političar obratio nekom slavističkom institutu s pitanjem kakav status treba imati neki pojedini jezik. S lingvističke strane je stajalište gotovo jedinstveno. Ali kad se radi o politici, konkretno o proširenju EU-a, to nisu lingvistička pitanja već pravna. Stajalište EU-a je da zemlja ima pravo imenovati svoj službeni jezik kako želi. Kada bi sve zemlje bile primljene, onda bi EU prihvatila i četiri nova jezika.“

Autorica: Snježana Kobešćak, Bonn

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm