Steinmeier: Siguran sam da ljudi u Srbiji ne žele zaostajati

DW: Gospodine predsjedniče, odmah bismo porazgovarali o Ukrajini i zapadnom Balkanu, ali s obzirom na aktualne događaje u Kini, željeli bismo Vas zamoliti da ih prokomentirate. Kakve reakcije sada očekujete iz Pekinga?

Frank-Walter Steinmeier: Još je teško komentirati s obzirom na malo informacija koje imamo do sada, ali naravno, pratim to intenzivno, i slike koje nam stižu iz Pekinga i drugih kineskih gradova, diraju me. Svi se još sjećamo naše borbe protiv korone, protiv pandemije i još nam je u sjećanju koliko mnogo je to opterećivalo nas u Njemačkoj. Možemo samo naslutiti koliki je teret na ljudima u Kini, u kojoj su mjere mnogo strože, puno duže važe, sežu do danas. Zato imam razumijevanja za to što ljudi na ulicama pokazuju svoje nezadovoljstvo i što se žale.

Kao demokrat mogu samo reći da je sloboda izražavanja mišljenja važno dobro i mogu to što vidimo samo povezati s nadom da će državna vlast u Kini poštovati to pravo na slobodno izražavanje mišljenja i demonstriranje. I naravno, nadam se da će demonstracije ostati mirne.

Ono što sada vidimo u Ukrajini, to više nema veze s onim što su zapravo ratna djelovanja. To što se tamo događa jest rat protiv civila. Zašto Putin to čini i što to mijenja za nas?

Ne bih se složio da to nema ništa s ratom. Smatram da je to dio ratne strategije, to što tamo vidimo. Mi nemamo samo brutalan napadački rat, koji se vodi vojno protiv ukrajinske vojske, već imamo, i to postaje vidljivije što se više približavamo jeseni, brutalan napad na kritičnu infrastrukturu i time naravno i na civilno stanovništvo. Moramo se pribojavati i to se već moglo vidjeti prošlog tjedna – to s uništavanjem infrastrukture za plinsko grijanje i struju.

Vidjeli smo što bi moglo snaći ljude u Ukrajini – opasnost, mrak i hladnoća. I to nije slučajna pojava, već izgleda kao da je zaista dio ruskog napada i ruske strategije da se pogodi civilno stanovništvo, da se zemlja sve više izbezumi. I protiv toga mora stajati naša solidarnost. Zato moramo pomoći, da bismo jamčili ljudima da će preživjeti ove zime.

Vi sada putujete u Sjevernu Makedoniju i Albaniju. Rat u Ukrajini je na zapadnom Balkanu i u Europi razvio novu dinamiku. Hoće li ovaj rat ubrzati proces integracije zapadnog Balkana u EU?

Ne znam hoće li ga ubrzati, ali moj odlazak tamo i te kako ima i smisao da signalizira da zapadni Balkan ni u kojem slučaju nije zaboravljen. Mi smo naravno imali rasprave s kolegicama i kolegama sa zapadnog Balkana, koji su izrazili svoju brigu da će želja za pristupom, za približavanjem Ukrajine Europskoj uniji, možda biti drukčije tretirana, brže nego sve ono što je od zahtjeva za pristup stiglo sa zapadnog Balkana.

I razumijem poneko nestrpljenje, ali kao mnogi drugi i ja ću potvrditi da zapadni Balkan ni u kojem slučaju nije zaboravljen. Putovanje u dvije zemlje, Sjevernu Makedoniju i Albaniju, služi i kao poruka čitavoj regiji. Ako se odgovarajući napredci postignu unutar država, onda će i put prema članstvu u Europskoj uniji postati pregledniji.

Ali, Europska unija nema plan za zapadni Balkan. Tako neke zemlje same sebi postavljaju cilj – to je godina 2030. Hoćete li tamo, kada budete govorili pred parlamentima, kada budete razgovarali s ljudima, moći reći da je taj cilj realan?

Ja sam predsjednik, nisam prorok, i zato ostajem na rečenici da to ovisi o unutardržavnoj spremnosti na reforme i spremnosti da se reforme provedu u djelo. I danas možemo drukčije argumentirati u zemljama zapadnog Balkana, jer su na primjer Sjeverna Makedonija i Albanija učinile odlučujuće korake naprijed. To jača samopouzdanje u tim zemljama, a drugima u regiji zapadnog Balkana jasno stavlja do znanja – taj korak se isplati.

Uostalom, ne smijemo zaboraviti da se napredak postiže i s onu stranu pitanja pristupa. U Berlinu je prije više godina već počeo proces zapadnog Balkana. To je u početku išlo teško, koliko se ja sjećam. Ali, kada pomislim na posljednji samit, smatram da putovanja s osobnim iskaznicama, međusobno priznanje školskih i sveučilišnih diploma, da sve to jača spremnost Europljana da to podrže i pored rasta cijena energije. Razumijem nestrpljenje, tu nema zbora, ali mi nismo u fazi u kojoj bi obeshrabrivanje bilo u redu. A to tek nismo zbog Ukrajine, jer mi držimo u vidnom polju sve zemlje zapadnog Balkana, i pratimo što se događa u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji gdje ima koraka naprijed.

EU od Balkana očekuje brze reforme, ali kaže: i mi se najprije moramo reformirati da bismo mogli primati nove članove, da bismo mogli djelovati. Koliko to, po Vašem mišljenju, još može potrajati?

Trebalo bi ići što je moguće brže. Ali, slažem se s Vama, u ovom trenutku ne vidim signale da će doći do brze reforme europskih institucija. S obzirom na to da te institucije poznajem iznutra već puno godina, znam da u nizu višestrukih kriza možemo se sjetiti krize eura. Još jače se možemo prisjetiti takozvane izbjegličke krize iz 2015. i 2016. Imali smo ogroman izazov za Europsku uniju sa suzbijanjem pandemije.

To su naravno sve krize koje su se brzo smjenjivale, djelomice preklapale kao što sada vidimo, pandemijska kriza još nije prošla i ruski napadački rat u Ukrajini nas je sve zajedno opteretio. Tako nešto apsorbira snage i istovremeno ne oslobađa glave za unutarnje reforme, za koje Vam priznajem da su hitno potrebne.

Kod rata u Ukrajini većina zemalja zapadnog Balkana se pokazala vrlo solidarnim. One su uvele sankcije Rusiji i pored velikih briga zbog njihovih posljedica. Jedna zemlja to ne čini – to je Srbija. Umjesto toga, ona stalno demonstrira bliskost s Moskvom. Podržava li EU dovoljno solidarne stavove na zapadnom Balkanu? I kako se zapravo ophodi prema Srbiji?

Da Vam odgovorim na prvo pitanje: to je jedan od razloga zbog kojih sam sada u regiji – jer želim sebi stvoriti sliku o raspoloženju u tamošnjim državama. I mislim da ćemo sigurno i steći sliku tog raspoloženja. Ne samo što Sjeverna Makedonija i Albanija u ovoj situaciji pokazuju solidarnost s Ukrajinom, ne samo što pokazuju zajednički stav, na primjer, kada se radi o povećanju ekonomskog pritiska na Rusiju, već zemlje poput Sjeverne Makedonije i Albanije ispunjavaju svoje obveze unutar NATO-a, a Albanija je pored NATO-a angažirana i u Vijeću sigurnosti UN-a. Mislim da je to vrlo mnogo i da je to za poštovanje. I da je to nešto što bi u tim zemljama trebalo izazvati samopouzdanje. Je li to tako - to ću sigurno ustanoviti na svom putovanju.

A što se tiče Srbije, drugog dijela Vašeg pitanja, mora se ostati pri tome da pokušamo uvjeriti Srbiju da put kojim se trenutno kreće otvara pitanja, i to u pogledu ozbiljnosti s kojom se traži put ka Europi. Ja pratim put zapadnog Balkana prema Europskoj uniji već gotovo 20 godina i češće sam išao u Srbiju. Siguran sam da ljudi u Srbiji neće zaostajati za željom koja dolazi i iz drugih zapadnih balkanskih zemalja, da se približe Europskoj uniji i jednom se u nju učlane. Tome se mogu samo nadati i dalje se truditi. A i uvjeravati političko vodstvo u Srbiji da jasno ide tim putem.

Za kraj i nešto o konfliktu između Srbije i Kosova koji je smiren u posljednjem trenutku. Što Njemačka i Europa mogu učiniti da bi zaista smanjili taj sigurnosni rizik u regiji?

Što se toga konflikta tiče, i to se uklapa u prethodno pitanje, jer je njegovo smirivanje možda još jednom dokazalo koliko je Europa, koliko je Europska unija, važna u regiji. Kada ne bi bilo te želje u smjeru Europe, onda Europa u osnovi ne bi ni bila pregovaračka sila u takvim konfliktima između Srbije i Kosova.

Ali, s obzirom na to da, kao što mislim, postoji želja da se dođe u Europu, da se jednom postane član Europske unije, i ta želja je i dalje prisutna u svim zemljama zapadnog Balkana, Europa ima tu pregovaračku moć, te pregovaračke mogućnosti i mogla je u tom, iz naše perspektive relativno malom sukobu oko registarskih pločica, doprinijeti rješenju. Ako su manji konflikti rješivi, onda se treba pozabaviti i većim konfliktima koji bi mogli doprinijeti normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova i u tom smislu biti mirno riješeni.