Stranci u Njemačkoj – dobrobit za društvo ili problem?

Nema puno tema koje njemačku javnost toliko uzbuđuju kao pitanje stranaca i njihove integracije u društvo. Tako primjerice lijevo orijentirane stranke poput Socijaldemokratske partije ili Zelenih već desetljećima postavljaju zahtjeve za olakšavanjem uvjeta useljavanja stranaca, predlažu pojednostavljivanje postupka dodjele azila te pokreću inicijative o dvostrukom državljanstvu.

S druge strane konzervativne stranke, od Demokršćanske unije do stranaka krajnje desnice, često se profiliraju upravo (zlo)porabeći temu stranaca. Tako se primjerice zahtijeva sprječavanje dolaska prevelikog broja stranaca u zemlju, tvrdi se da stranci neopravdano koriste blagodati socijalne države živeći od socijalne pomoći na račun marljivih Nijemaca, te se rado širi panike parolama o stranim radnicima koji Nijemcima oduzimaju radna mjesta.

Uvredljive tvrdnje

Novo poglavlje u toj nečasnoj sapunici pokrenuto je uvredljivim izjavama nekadašnjeg berlinskog senatora za financije i sadašnjeg člana upravnog odbora njemačke Bundesbanke, Thila Sarrazina. On je u interviewu uglednom listu Lettre International ustvrdio između ostalog:

- da 70 posto Turaka i 90 posto Arapa u Njemačkoj nije spremno integrirati se u društvo

- da velik dio njih živi od socijalne pomoći a da istovremeno uopće ne priznaju njemačku državu

- da se ne brinu za obrazovanje svoje djece i samo se bave "proizvodnjom novih malih curica čije su glave pokrivene maramama..."

- da veliki broj Turaka i Arapa u Berlinu ne radi ništa produktivno osim što drže trgovine voćem i povrćem

- da Turci osvajaju Njemačku kao što su to Kosovari učinili s Kosovom: velikim natalitetom

Ove izjave pokrenule su brojne reakcije u zemlji. Gotovo da nema novine ili radio i televizijske postaje koja Thilu Sarrazinu i pitanjima vezanima uz integraciju stranaca nije posvetila svoje naslovne stranice, vodeće komentare i najslušanije odnosno najgledanije emisije. Raspon zastupljenih stajališta i aspekata s kojih se problematika pokušava sagledati govori o važnosti čitave tematike za njemačko društvo.

Na sljedećoj stranici: Klišeji i stvarnost

Klišeji i stvarnost

Oko jednog se svi slažu: Izjave Thila Sarrazina su „neukusne“, „uvredljive“, „nemoguće“ i „odvratne“. Kao olakotna okolnost se Sarrazinu međutim navodi da je već i od ranije on poznat po svojim provokantnim i neukusnim izjavama. Tako je o državnim službenicima izjavio da su „blijedi i smrdljivi“, o građanima Berlina da u velikom broju „hodaju naokolo u trenerkama“, studente je nazvao „guzonjama“ a akciju spašavanja Opela je komentirao riječima „pa kome još treba Opel?“.

I pored toga se Sarrazinu međutim priznaje - a oko toga također postoji neka vrsta konsenzusa – da je svojim riječima pokrenuo jednu raspravu koja je nužna: o integraciji i integracijskoj politici u Njemačkoj.

Upravo tu, međutim, počinju razlike. Jer pitanje integracije stranaca je izuzetno kompleksna i višeslojna tema pa svaki novinski članak ili radijska odnosno televizijska emisija ističući jedan aspekt gotovo nužno zanemaruje niz drugih.

Na sljedećoj stranici: Da li je čaša polupuna ili poluprazna?

Da li je čaša polupuna ili poluprazna?

Rasprava o stupnju integriranosti često je u stvari rasprava o očekivanjima. Danas u Njemačkoj živi oko sedam milijuna doseljenika/stranaca, što čini oko 9 posto ukupnog stanovništva zemlje. Ako se tom broju pridodaju i građani koji imaju njemačko državljanstvo ali migracijskih su korijena, njihov udio se znatno povećava – procjene govore o između 18 i 20 posto. Najviše ih je iz Turske (više od četvrtine), potom slijede Talijani s 8 posto, a iza njih su Poljaci, Srbi, Grci i Hrvati itd.

Značajnije doseljavanje u Njemačku započelo je tijekom gospodarskog čuda sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća s tzv. gostujućim radnicima, gastarbajterima. Desetljećima se prema tim ljudima država tako i odnosila: očekivalo se da će oni doći, raditi i vratiti se odakle su došli. Realnost je međutim drugačija: oni su došli, radili su – i ostali.

Na sljedećoj stranici: Pola stoljeća dug zimski san

Pola stoljeća dug zimski san

Dugo je trebalo dok je njemačka politika tu činjenicu prihvatila. Tek od 1. siječnja 2005. godine, dakle pedeset godina nakon što je Njemačka počela organizirano dovoditi strance u zemlju, na snagu je stupio Zakon o doseljavanju. Pola stoljeća velik dio ovdašnje javnosti i vodećih političkih snaga niti su imali neki jasan koncept integracije, niti su je direktno poticali.

Kada se to ima na umu priča o integraciji stranaca u Njemačkoj može se čitati i kao vrlo uspješna priča:

- 15 posto svih migranata u Njemačkoj ima visoko obrazovanje, što je jednaki postotak kao i među Nijemcima. U Berlinu je taj prosjek još bolji: 43 posto svih stranaca ima završenu gimnaziju a 39 posto fakultet

- samo u Berlinu turski poduzetnici ostvaruju godišnji promet od 3,5 milijardi eura. Uz trgovine voća i povrća tu je primjerice i 71 odvjetnička kancelarija i 78 turistička agencija i 80 privatnih liječničkih ordinacija

- danas svaku devetu novu firmu u Njemačkoj osnivaju migranti

- prosječna kvota nataliteta u Njemačkoj je među svim dijelovima stanovništva sve sličnija: dok kod Njemica ona iznosi 1,37 djeteta po ženi, kod strankinja općenito je taj prosjek 1,6 djeteta a kod žena turskog porijekla 2 djeteta

- Cem Özdemir je prvi Nijemac stranog podrijetla koji je izabran za predsjednika jedne parlamentarne stranke – Stranke Zelenih

- sin jednog grčkog gastarbajtera Michael Vassiliadis je izabran za predsjednika trećeg po veličini pojedinačnog sindikata u Njemačkoj – Sindikata rudarstva, kemije i energetike – to je prvi šef sindikata s migrantskim porijeklom

- Josip Juratović, Nijemac hrvatskog podrijetla, je preko liste Socijaldemokratske stranke izabran u novi saziv saveznog parlamenta Bundestaga

- među najboljim igračima i najvećim talentima njemačke nogometne vrste su mladići s imenima poput Jerome Boateng, Serder Tasci, Sami Khedira, Marko Marin, Mesut Özil ili Cacau.

Na sljedećoj stranici: Sarrazin izgovara ono što drugi misle

Sarrazin izgovara ono što drugi misle

Pravi problem s provokantnim izjavama Thila Sarrazina nije međutim niti toliko njihova faktička netočnost, niti njihov uvredljiv ton niti nedozvoljeno pojednostavljivanje jednog složenog fenomena. Pravi se problem otkriva u brojnim rubrikama pisama čitatelja po novinama, u brojnim komentarima online objavljenih teksova i telefonskim pozivima uživo emitiranih radio i televizijskih emisija sa sudjelovanjem publike.

Mnogi kažu: Thilo Sarrazin samo glasno govori ono što većina ljudi u Njemačkoj potajno misli. Tome u prilog govori i rezultat jedne reprezentativne studije instituta za istraživanje javnog mišljenja Emnid. Po njoj 51 posto Nijemaca smatra da je Sarrazin u pravu!

Ministarstvo integracija

Ova rasprava pokrenuta tezama Thila Sarrazina nije prva rasprava o migrantima i njihovoj integraciji u Njemačkoj. Takve se diskusije u zemlji periodično rasplamsavaju, da bi potom nakon kratke ali žestoke razmjene mišljenja ponovo potonule u bespuća svakodnevice. Upravo da bi se to izbjeglo je možda potrebno ozbiljno razmisliti o prijedlogu Armina Lascheta, ministra za integraciju njemačke savezne pokrajine Sjeverna Rajna i Vestfalija.

On predlaže osnivanje ministarstva za useljavanje i integraciju na saveznoj razini, s jednom osobom migrantskog porijekla na njegovom čelu. Tu bi se koncentrirale različite mjere za poticanje integracijskih procesa koje su sada podijeljene između ministarstva vanjskih poslova, ministarstva unutrašnjih poslova i ministarstva za obitelj. A savezni ministar migrantskog podrijetla bi bio dobar uzor svim strancima u zemlji. Puno pogodak bi naravno bio kada bi taj ministar bio - crne boje kože.

Aurtor: Zoran Arbutina

Odg. ur.: S. Matić