Subvencije kao temelj "privrednog čuda" u Srbiji?

Srpske vlasti navodno namjeravaju preispitati dosadašnji sustav subvencija stranim ulagačima. Subvencije bi se ubuduće trebale dodjeljivati samo za inovacije i nove tehnologije, umjesto kao do sada za svako radno mjesto, javlja dnevnik Politika. Ta informacija nije službeno potvrđena.

Takozvani irski ili slovački sustav subvencija pokrenut je još 2006 godine, u vrijeme bivšeg ministra gospodarstva Mlađana Dinkića, koji ga je praktično i uveo u Srbiji. Sustav je relativno jednostavan: strani investitor pokreće nekakvu proizvodnju u Srbiji i za to dobiva razne vrste olakšica, uključujući tu i do 10.000 eura za svakog zaposlenog radnika.

Sustav je tokom godina uglavnom bio izložen čitavom nizu kritika ekonomskih stručnjaka. Ponekad se stoga moglo čuti da je možda pogrešno govoriti o stranim investicijama nego više o srpskim investicijama u strane kompanije.

Neki svježiji podaci govore da je Vlada Srbije samo od 2015. godine dala 860 milijuna eura subvencija stranim investitorima mada su svi koji su pokušali da izvesti računicu do kraja naišli na zid – ugovori su uglavnom tajni. Tako se i dalje ne zna koliko je novca dobio Fiat za otvaranje tvornice u Kragujevcu ili kakav je točno dogovor s Etihadom za aviokompaniju Air Serbia.

Sustav zreo za mirovinu

Ekonomski stručnjaci se slažu da je dosadašnji sustav subvencija svakako iscrpljen i da je vrijeme da se promijeni. Mijat Lakićević, zamjenik glavnog urednika Novog magazina, smatra da taj sustav subvencija „nije bio dobar i stvarao je velike probleme. Njega najvjerojatnije i nije trebalo uvoditi, a prostora za takvu vrstu subvencija više i nema. Taj sustav je jednostavno potrošen i tu više nema prostora za dalji rad".

Kada je riječ o lošim posljedicama čitavog sustava subvencija, Lakićević za DW kaže da je osnovni problem „što su zbog toga domaći ulagači stavljeni u daleko nepovoljniji položaj. Time je u velikoj mjeri poremećeno tržište rada. S druge strane je to pokazivalo da imamo jako loše ulagačko ozračje. Jer, ako vi morate platiti nekome da dođe u Srbiju, to znači da vlada na neki način kompenzira loše poslovno okruženje".

Sa tim je suglasan ekonomist i stručnjak za strana ulaganja Milan Kovačević. Šteta nastaje jer se potiču radna mjesta koja zapošljavaju najmanje kvalificiranu radnu snagu. „To je dovelo do toga da smo se reklamirali kao zemlja jeftine radne snage, i to je štetno po sebi. Svima bi umjesto toga trebao biti cilj da budemo zemlja koja povećava produktivnost, budemo uspješnija privreda i povećamo zarade zaposlenih", kaže Kovačević za DW.

Mala korist – velika šteta

Sabiranje štete od ovakvog sustava subvencija nije lak posao. Mijat Lakićević skreće pozornost na to da su pozitivni efekti minimalni i da postoje slučajevi da investitori jednostavno uzmu novac, a onda se povuku čim takav ugovor istekne. Radnici tada ponovo ostaju bez posla.

Lakićević ističe da „nije bilo ozbiljnih analiza koliko je to štete ili koristi donijelo. Ali, ako kao mjerilo uzmemo ekonomski rast Srbije u posljednjih deset godina, vidjet ćemo da imamo ekonomsku stagnaciju. Ako tako gledamo, to znači da taj sustav nije donio neki naročiti uspjeh".

Kako je promjena doktrine subvencija za sada neslužbeno najavljena i kako je premijerka Ana Brnabić samo nagovijestila promjene, ostavljen je prostor za špekulacije hoće lu se od toga zaista i odustati. Strane investicije su, bez obzira na cijenu ili loše posljedice, predstavljale srž političkog marketinga sadašnje vlasti.

Nije, naime, bilo tog subvencioniranog projekta niti otvaranja najmanjeg proizvodnog pogona oko kojeg se nisu okupili čelnici Naprednjaka. To je išlo do te mjere da bi cinici rekli da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u džepu sakoa stalno ima škare kako bi presijecao crvene vrpce.

Mijat Lakićević smatra da Ana Brnabić nije samostalno došla na ideju, ali sumnja da će stari sustav brzo biti ukinut. „Vjerojatno će za početak biti smanjen iznos sredstava u proračunu za te namjene. Ali, također bi trebalo napomenuti da nije ni predviđeno da se to potpuno ukine, nego da se preusmjeri na ulaganje u nešto sofisticiranije privredne grane", ocjenjuje Lakićević.

Milan Kovačević dodaje da ne bi valjalo imati sustav u kome predsjednik Srbije misli da sve najbolje zna. „Čini mi se da je stoga za pohvalu spoznaja premijerke Ane Brnabić da mi možemo brže napredovati samo kroz tehnološki napredak", kaže Kovačević.

„Možda bi još preciznije trebalo reći da država nikome ne bi trebala davati novac dok se ne napravi ozbiljna analiza kakva je korist od toga za privredu i građane, i da se to javno radi. Nije uopće logično da privatnom vlasniku dajete novac od koga će samo on imati koristi", kaže Kovačević.

Koruptivni ambijent

Ukidanje subvencija za svako radno mjesto bi na neki način razotkrilo i čitav koruptivni sustav u kome je teško vjerovati da strani investitori dolaze samo iz nesebičnih razloga. Mijat Lakićević skreće pažnju na činjenicu „da je loše svako miješanje države u privredne poslove, i njeno izigravanje investitora ili donatora. Tu čak ne mora biti direktne korupcije, ali se stvara koruptivni ambijent u kojem se privredne odluke donose na osnovu stranačkih ili nekih drugih interesa, a ne poštuju se tržište, konkurencija, nadmetanje, objektivni kvaliteti ili kriteriji."

Kao posebno lošu tendenciju, i kao novitet u sustavu subvencija, Lakićević vidi dolazak IT sektora njemačkog Continentala u Srbiju. Do sada smo imali situaciju da su subvencije dobivale firme koje zapošljavaju one koji nemaju posao, kaže Lakićević. „Sada imamo poticaje firmama koje uzimaju radnike iz domaćih kompanija, jer s obzirom na to da su dobili subvencije, oni sada većim plaćama privlače ljude da prelaze kod njih, i tako ugrožavaju domaće tvrtke."

Šteta je u svakom slučaju već napravljena i sada je samo pitanje koliko se Srbija može iščupati iz začaranog kruga zemlje jeftine radne snage i plaćanja investitorima za dolazak. „Država je sve to radila nelogično, tajanstveno, i bez ikakve analize. Takvi su slučajevi od Beograda na vodi pa sve do koncesije za Aerodrom Nikola Tesla u Beogradu", kaže Kovačević.

Mijat Lakićević primjećuje kako postoji izvjesna zabluda oko privlačenja ulagača jeftinom radnom snagom. „Bugarska, recimo, ima još niže plaće, razvijeniju privredu, ali nema baš neke najezde investitora. Mnogo se više investira, na primjer, u Ameriku ili Sloveniju, iako su tamo visoke plaće. Plaće često nisu odlučujući kriterij. Više se cijeni brzina završetka papirologije, brzo dobivanje priključka za struju, da nema maltretiranja na sto mjesta, da ne mora investitor davati novac i lijevo i desno. To je ono što zovemo poslovnim ambijentom”, zaključuje naš sugovornik.