„Sud nije odlučivao o odgovornosti Hrvatske i Srbije“

Gospodine Schomburg, čovjek se mora zapitati: kako je moguće da se u sudnici Haškog tribunala dogodi ono što se dogodilo na izricanju presude „hrvatskoj šestorci".  Kako Vi, koji poznajete taj sud „iznutra", komentirate ono što se dogodilo?

U prvom redu mislim daje to jedna tragedija. To da si je jedan čovjek u ovakvoj situaciji oduzeo život. Morat će svakako biti istraženo i transparentno razjašnjeno kako je došlo do toga, kako je optuženik, sada i osuđenik, mogao doći do ovakve supstance, kako se ona mogla naći kod njega. To će biti predmet jedne zasebne istrage, ali sada to nije u prvom redu u fokusu, u fokusu je što ova smrt znači za ICTY.

A što ona znači za njega?

Ja sam mišljenja da ona ništa ne mijenja na položaju ovoga suda. Sjetimo se da smo imali već situacije na ovom sudu u kojima se prijetilo samoubojstvom, štrajkalo glađu. Meni kao njemačkom sucu nije ni u kojem slučaju  nepoznato da ljudi u ovakvim situacijama posežu za najradikalnijim sredstvima i s različitim motivima se odlučuju na samoubojstvo. To može biti želja da se izbjegne izrečena kazna, da se privuče pozornost, to može biti čin prosvjeda protiv Tribunala, izraz neslaganja s načinom na koji on radi. To će još morati biti rasvijetljeno, kao i pitanje je li Slobodan Praljak to napravio iz vlastitog poriva ili ga je netko naveo na to. Sve će to morati biti razjašnjeno jer je ovo prvi ovakav slučaj u 25-godišnjoj povijesti ovoga suda.

Odluka suda da istoga dana nastavi sa čitanjem presude, da se vrati na „business as usual", kod mnogih je naišla na nerazumijevanje i ogorčenje. Je li Sud reagiralo primjereno?

Stanka koju je Sud odredio da bi se gospodinu Praljku što brže pružila medicinska pomoć je bila apsolutno primjerena. Odluka o tome hoće li izricanje presude biti završeno ili ne ne smije biti u rukama jedne osobe koja sjedi u sudnici. Ni ja u istoj situaciji ne bih bio drugačije postupio. Štoviše, Sud je dužan u ovakvoj situaciji objaviti cijelu presudu koju su donijeli suci, a i ostali optuženi  imaju pravo saznati što su suci odlučili o njima. Sudsko vijeće je to razumno izvršilo i privelo kraju zadnji  pravomoćni postupak pred ICTY-em.

Na veliko ogorčenje u Hrvatskoj je naišla i činjenica da je Haški sud osudio „hrvatsku šestoricu" za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu što se iščitava kao indirektna osuda Hrvatske, dok se, s druge strane, Srbija, izrečenim presudama i obrazloženjem istih  - kako se može čuti u kritikama – praktički abolirala. Kako Vi to vidite?

Kao prvo moramo ponoviti da se ovdje nije odlučivalo o odgovornosti Hrvatske ili Srbije već o individualnoj odgovornosti svakog pojedinca koji je optužen ponaosob. Tri suca na prvoj instanci i još pet na drugoj su zajedno sa svojim suradnicima intenzivno razmatrali to pitanje i došli do zaključka do kojega su došli. I to treba prihvatiti. Nama su predbacivali da smo antisrpski sud pa da smo antihrvatski sud, a iskreno rečeno, državljanstvo, etnička i vjerska pripadnost ne smiju kod sudaca igrati nikakvu ulogu i, koliko sam ja iz vlastitog iskustva mogao primijetiti, nisu nikada igrali nikakvu ulogu. 

Što biste Vi označili kao najveću grešku ili neuspjeh ICTY-a?

Sigurno ima puno stvari koje su mogle biti bolje napravljene, ali ovo je bio prvi put i nitko nije bio stvarno pripremljen. Okupili su se odvjetnici i suci iz čitavog svijeta s različitim poslovnim i pravnim iskustvima i nisu baš svi bili bez daljnjeg kvalificirani za taj posao. A postavlja se i pitanje je li bilo ispravno primjenjivati angloameričko pravo. To je jednom dovelo do određenih teškoća prilikom suđenja, a i u regiji je bilo teškoća da se shvate određeni sudski postupci. Ali, to su manje-više sitnice u usporedbi sa sveukupnim rezultatom. Jer, ovdje su se zaista prvi put postojećim pravnim sredstvima mogla kažnjavati i kaznena djela počinjena za vrijeme rata. To je bio kvantni skok.

Koji su, po Vašem mišljenju, bili veliki uspjesi ICTY-ja?

Taj sud je pokazao da se može pokrenuti postupak i protiv velikih, da nije točno da se sitna riba kažnjava, a krupna prolazi nekažnjeno. Na početku smo imali suđenja „sitnijima", kao što su čuvari u zarobljeničkim logorima. I mogli smo ih osuditi. Poslije toga smo postupno napredovali u radu i na temelju dokaza skupljenih u drugim postupcima bilo je moguće složiti kockice mozaika. Tako je bilo moguće osuditi i Mladića i Karadžića. To je nevjerojatan uspjeh ovog suda. Uvjeren sam da će se kasnije ljudi čuditi kako je sudu koji je nastao tako reći ni iz čega uspjelo tako nešto.

Kakvu ulogu je Haški sud imao u međunarodnom pravu?

Godinu dana nakon Suda za Jugoslaviju, osnovan je i ad hoc sud za Ruandu kao sestrinski sud. Njegov statut u potpunosti odgovara statutu Suda za bivšu Jugoslaviju. Utoliko ovaj ima ulogu uzora. Ali, i njihova žalbena vijeća su objedinjena. Tako je postignuto da se u velikoj mjeri odlučuje na istim temeljima. Tako su i suci morali pokušati naći zajedničku liniju, i to im je često uspijevalo. ICTY je bio relevantan i za rad drugih međunarodnih sudova, na primjer, za stalni Međunarodni sud pravde. Ne preuzima se sve naslijepo, ali ponešto se uzima u obzir. Haški tribunal je svakako ostavio jasan trag. U to spadaju i brojni dokumenti koji su sada tamo. Mnogi povjesničari uspoređuju svoja istraživanja s onim što je utvrđeno presudama. I zahvalni su za materijal do kojeg inače ne bi došli na drugi način. Uvjeren sam da će jednog dana i slika povijesti biti potpomognuta utvrđivanjem tih presuda.

Presudom u slučaju šestorice bosanskih Hrvata, Haški sud je završio svoj rad nakon gotovo 25 godina. Je li on obavio svoj posao?

Iz moje perspektive - u svakom slučaju da. 161 optuženi i 151 suđenje (bilo je slučajeva da su optuženi umrli ili su njihovi procesi predani drugim sudovima). Svi slučajevi su obrađeni. Istovremeno je presudama statuirano dosta primjera koji su od značaja za dalje razvijanje pravnih sustava. A za bivšu Jugoslaviju je najvažnije da je utvrđeno mnogo činjenica koje razuman čovjek više ne može opovrći.

S druge strane, posao još nije završen. Nije jasno zašto nije bilo odlučeno da se postojeći sudovi smanjuju u mjeri u kojoj se smanjuje i broj slučajeva koje obrađuju da bi doista mogli završiti s radom. Umjesto toga je uveden takozvani Međunarodni rezidualni mehanizam u kojem bi preostali slučajevi sudova za Jugoslaviju i Ruandu trebali biti privedeni kraju. Ne vidim prednosti tog rješenja, naprotiv. Ako za vrijeme utrke mijenjate konje, to je uvijek loše. Moraju biti izabrani novi suci, za njihov ulazak u čitav posao se gubi dosta vremena. Imam dojam da su to bile političke odluke s ciljem da se ovi sudovi zatvore, po mom mišljenju, prerano.

Wolfgang Schomburg (69) je bio sudac njemačkog Vrhovnog suda u Karlsruheu, a od 2001. do 2008. i prvi njemački sudac Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Do 2008. je bio i sudac Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu u Arushi.