Svađa pijetlova umjesto ekonomske politike

Mnoge države EU-a mogle bi se ugledati na baltičku Estoniju. Ta zemlja ima senzacionalno nisku razinu duga, gotovo da ne mora plaćati visoke kamate za kredite. Istodobno, Estonija je usmjerena na digitalno gospodarstvo i bilježi jednu od najvećih postotaka investicija u EU. Čudo? Ne. Estonci su se uspjeli iščupati iz krize tek uz konzekventnu štednju i nekoliko teških godina za građane. Naravno da ova država kao bivša sovjetska republika i mlada članica EU-a ima potpuno drugačije uvjete nego prezadužene zemlje poput Francuske i Italije. Pa ipak, možda Pariz i Rim mogu prepisati makar jedan dio recepta iz Talina. To je recimo mogao biti dobar početak summita u Bruxellesu. Nažalost, on je prošao u atmosferi svađa.

Dva velika tabora u EU skinula su bijele svilene rukavice. Južne krizne zemlje traže više državnih investicija, više vremena za otplatu novih dugova i strukturne deficite. Sjeverne države okupljene oko Njemačke pozivaju na savjesno pridržavanje budžetskih pravila, ustraju na izjednačenim budžetima i odbijaju državnu intervenciju u gospodarstvo kroz investicije. Ovom prepirkom nikako se neće podići povjerenje potencijalnih investitora koji sada ne znaju kakvu gospodarsku politiku u eurozoni mogu očekivati.

Pomalo nespretno se, između dvije linije fronta, kretao predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi koji očajnički pokušava kupiti vrijeme plasiranjem tzv. jeftinog novca - što se gotovo nalazi u sivoj zoni njegove nadležnosti. Draghi, međutim, i sam vidi da ni najniže kamate i najavljeni otkup bezvrijednih obveznica nisu podstakli banke na davanje više kredita – čak ni u zemljama gdje je nezaposlenost ogromna. Draghi je upozorio šefove država i vlada da je krajnje vrijeme za zajedničku ekonomsku politiku i reforme koje će umiriti financijska tržišta. Nakon financijske i dužničke krize, eurozona sada bilježi krizu konjukture. Postoji opasnost da se dugogodišnja stagnacija produbi kolapsom cijena.

Ništa konkretno

Predsjednik Središnje banke upozorio je da je njegova institucija odigrala gotovo sve adute – i da je sada politika na potezu. Draghi je tražio i jedno i drugo – i više investicija i konsolidaciju državnih budžeta. No, lideri država nisu uspjeli iskristalizirati konkretne mjere. Savezna kancelarka Angela Merkel ostaje pri svome: nema novih dugova. Talijanski kolega Matteo Renzi inzistira na više trošenja i investicija, koje bi, da je po njegovom, došle iz zajedničkog novčanika poput kišobrana za spas eura. Na kraju su, nemajući kuda, okupljeni zadužili novog predsjednika Europske komisije Jean -Claudea Junckera da predloži paket investicija od 300 milijardi eura. On je ionako to još ranije najavio. Odakle će doći taj novac i u što će biti uložen – o tome još nitko nema pojma.

Jadni učinci summita dodatno su umanjeni budalastim ponašanjem dvojice premijera. Renzi je galamio kako njega nije briga što Europska komisija misli o talijanskom budžetu koji će on, bez obzira na pridike, sprovesti. Britanski premijer David Cameron je pak, sav crven od bijesa, rekao da neće plaćati cehove Europske unije. To je, naravno, pravna besmislica, no Cameronu je očito važnije prikupljanje još kojeg boda kod euro-sumnjičavih Britanaca. Renzi i Cameron grade svoj imidž na uštrb EU-a – kancelarki Merkel se na to oteo jedan ironični osmjeh. Pravi problemi su za sada gurnuti pod tepih. Ništa od vjerodostojne gospodarske politike eurozone.

Jedino što vrijedi i što je dogovoreno je da pomoć u borbi protiv ebole bude podignuta za 400 milijuna eura, čime bi ona trebala iznositi sveukupno jednu milijardu. Ali ni tu nismo saznali odakle će doći novac. Merkel je barem kod ove teme bila odlučna kada je riječ o potrošnji. "Ebola je prioritet, a Njemačka je spremna platiti i više ako bude neophodno", rekla je ona. Malo je kasno to shvatila, ali barem je sada odlučna.