"Svatko ima neku priču o hrvatskoj policiji"
7. veljače 2019
Dnevni list Badische Zeitung je objavio reportažni tekst novinarke Adelheid Wölfl o „tisućama migranata koji su nasukani u Bosni i Hercegovini i koje hrvatska policija vraća uz primjenu sile – većina su Pakistanci".
Tekst počinje opisom stanja na periferiji Bihaća, u jednom starom skladištu „u kojem se nalazi oko 3.500 migranata": „U unsko-sanskoj regiji je ukupno 4.000 stranaca (...) ovo je mjesto gdje ljudi stalno dolaze, odlaze i prije svega se u njega opet – vraćaju. Jer većina mladih muškaraca, koji odavde pođu prema granici, ponovo završavaju u kampu o kojem se brine Međunarodna organizacija za migraciju (IOM). Nekoliko Pakistanaca priča da „70 posto njih uhvati hrvatska policija". Pričaju i da su neki od njih već četiri godine u Europi, a mnogi dvije ili tri godine."
„Prije godinu dana bosanske vlasti su bile preopterećene, ali danas je smještaj za izbjeglice mnogo bolji. Svi imaju krov nad glavom, tri obroka dnevno i - što je najvažnije, svima je toplo", piše Badische Zeitung.
„Skoro svatko ovdje može ispričati neku priču o hrvatskoj policiji. Kažu da policajci izgaze njihove mobilne telefone, uzimaju im novac, tuku ih motkama ili udaraju nogama. Hrvatska hoće pristupiti Šengenskoj zoni i u Zagrebu smatraju da će lakše uvjeriti ministre unutarnjih poslova EU-a ako na granici pokažu oštrinu. Vraćanje ljudi, koje se često ne vraća samo s granice nego i iz unutrašnjosti Hrvatske, je pravno sporno, prije svega jer se „natrag vode" čitave grupe i nema ispitivanja svakog pojedinačnog slučaja ako netko zatraži azil."
„Hrvatska se poziva na to da su gotovo svi migranti već bili u nekoj od zemalja EU-a, u Bugarskoj ili Grčkoj. I da se u svakom slučaju nalaze u sigurnoj trećoj zemlji, a to je Bosna i Hercegovina. Jedan od pripadnika bosanskog osiguranja se čudi zašto EU ne reagira na policijsko nasilje Hrvata: 'To je neljudski! I oni su Europljani?'", izvještava novinarka lista Badische Zeitung.
Slike iz života kosovskih Srba
„Kada je najmlađa europska država u veljači 2008. proglasila svoju neovisnost, to se dogodilo pod strogim nadzorom zapadnog dijela međunarodne zajednice. Ni jedanaest godina nakon odcjepljenja od Srbije, Kosovo nije oslobođeno tog nadzora", piše autor teksta Michael Martens u članku objavljenom u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung. On podsjeća da je „temelj državnosti plan nekadašnjeg finskog predsjednika Marttija Ahtisaarija", a da se sada govori o planu predsjednika Srbije i Kosova o razmjeni teritorija – čime bi Ahtisaarijev plan postao bespredmetan. Zbog toga on postavlja pitanje: „No, kakva je zaista situacija Srba na Kosovu?"
Poslije opisa slike života kosovskih Srba u većini srpskih medija, slike u kojoj su ti ljudi u nekoj vrsti permanentnog ratnog stanja, i konstatacije da mnogi ljudi tu sliku smatraju realnošću iako „kolijevku srpstva" nikad nisu vidjeli svojim očima, Martens nastavlja:
„U srijedu je u Beogradu objavljen izvještaj u kojem se situacija kosovskih Srba prikazuje utemeljeno i bez nacionalističkih dotjerivanja. On nije nastao po instrukciji SNS-a niti je smišljen u beogradskim redakcijama." Riječ je o izvještaju beogradskog Helsinškog odbora za ljudska prava. „On počiva na tromjesečnim istraživanjima i intervjuima sa Srbima u srpskim općinama, enklavama i manastirima. Pri tome se tu situacija Srba ne uljepšava, niti se dramatizira."
Po tom izvještaju „nema više otvorenog nasilja nad Srbima, kao poslije ulaska NATO-a 1999. ili u antisrpskim pogromima 2004. No diskriminacija, barem za Srbe na jugu pokrajine, gdje Srbi najčešće žive u vrlo malim enklavama, nije rijetkost." Kao primjer se navode radarske kontrole prometne policije ili rješavanje zahtjeva za mirovinu, slučajevi u kojima predstavnici vlasti, kada je riječ o Srbima, često pribjegavaju administrativnom šikaniranju.
„U drugim slučajevima kosovski Srbi prenose da je upravo vlada u Beogradu odgovorna za lošu situaciju. Glavnu riječ vodi Srpska lista, pseudo neovisna stranka koja svoje instrukcije dobiva od Vučića. Na sjeveru Kosova ona čvrsto drži u rukama politiku i (sivu) ekonomiju, a mnogi birači u njoj vide i zaštitu od albanskih zahtjeva. Posebno se Srbi južno od Ibra žale da se Beograd i Srpska lista uopće ne zanimaju za njihovo dobro. Srbija je 1999. povlačeći vojsku povukla i katastarske knjige koje još nisu u potpunosti vraćene. Ne treba ni objašnjavati do kakvih nejasnoća i sporova to može dovesti u trgovanju nekretninama."
„Time su pogođeni i Albanci i Srbi, no Beograd bi se tu, kada bi srpskoj manjini htio pomoći i u svakodnevici a ne samo patetičnim govorima, mogao pobrinuti za brzu pomoć. Ali to se očigledno ne događa. Kosovska političarka Rada Trajković, Srpkinja s kritičkim stavom prema Beogradu, smatra da bi iza toga mogla biti korupcija. Za sve one koji se profesionalno bave Kosovom, najnoviji izvještaj Helsinškog odbora je obvezna lektira. Za druge – poučna slika stanja na Kosovu", piše Michael Martens za Frankfurter Allgemeine Zeitung.
Priredio Saša Bojić