Sve veće rupe na kineskom "Putu svile"

Konkretno, radilo se tek o manjim projektima u infrastrukturi australske savezne države Viktoria, a i oni uglavnom nisu bili više od izražavanja namjere. No za Peking su to bila vrata za poslove ne samo u Viktoriji, nego u čitavoj Australiji. Premijer pokrajine Viktorija Daniel Andrews se nadao da će kineski Belt and Road Initiative (BRI) - kako glasi službeni naziv projekta kojeg već čitav svijet zove "Novi put svile" - biti prilika za gospodarski rast njegove savezne države. 

Sve te snove je australska savezna vlada prekinula po kratkom postupku. Kako nam objašnjava Heribert Dieter iz Zaklade za znanost i politiku (SWP) u Berlinu, u tome nema ničeg čudnog: odnosi Kine i Australije već dvije-tri godine sustavno postaju sve lošiji. No ovo je glasna pljuska Kinezima koja je odjeknula čitavim svijetom - pa ne čude glasna srdžba i čak otvorene prijetnje Kineza Australiji.

U nevolji Kinezi su daleko...

Kinesko veleposlanstvo tako ovu odluku Australije naziva "nerazumnom i provokativnom",  a australska ministrica vanjskih poslova Marise Paine suho odgovara kako su takvi međunarodni sporazumi pojedine savezne države "nespojivi s vanjskom politikom Australije".

Njemački stručnjak za politiku Azije nas podsjeća kako Kinezima ta suradnja s Australijom nipošto nije od životne važnosti. Ali obzirom da inicijativa Puta svile potječe direktno od samog kineskog predsjednika Xi Jinpinga, to je šteta koja se ne može mjeriti tek u dolarskim iznosima. Jer već postoji čitav niz zemalja uključenih u ovaj projekt koje više nisu sigurne je li to doista bio pametan potez koji će im donijeti gospodarski uspon.

Čitav projekt je ionako zapao u teške nevolje zbog ove pandemije. Osobito gospodarstva siromašnijih zemlja Azije i Afrike su teško pogođena, pa one jedva vide načina kako vratiti novac koji im je Kina posudila u okviru projekta BRI. To se najbolje vidi u glavnoj postaji tog Puta svile: Pakistanu. Heribert Dieter nam objašnjava kako ta zemlja uvijek iznova zapada u nevolje, a ova pandemija je samo vrhunac. "Kina mora produžavati rokove za otplatu kredita koje je dala ili čak odgađati realizaciju čitavih projekata za neka bolja vremena," kaže Dieter.

Tri golema problema kod kineskih pozajmica

I same kineske pozajmice su došle na zao glas: nedavno su stručnjaci Instituta za svjetsku ekonomiju iz Kiela zajedno s kolegama američkog Sveučilišta Georgetown objavili studiju How China Lends (Kako Kina posuđuje) u kojoj su analizirali stotinjak kreditnih ugovora sklopljenih u okviru inicijative BRI. Njihov zaključak se svodi na tri golema problema s tim pozajmicama.

Prvo, ti ugovori imaju neuobičajeno stroge odredbe o povjerljivosti tih kredita. Zajmoprimcu se u pravilu uskraćuje da uopće objavi o kojem je iznosu riječ - u nekim slučajevima čak i da prizna da je posudio novac. Već tu je korijen golemog zla, jer takve ugovore će rado potpisati prije svega diktatori i vlade u kojima ionako vlada korupcija tako da nikad nije jasno koliko novca je otišlo i u džepove lokalnih političara.

Tu se i u svijetu ističe primjer Crne Gore i upravo apsurdnog projekta autoceste koji najvjerojatnije nikad neće biti završen, kaže nam stručnjak iz berlinskog instituta. Kinezi tumače tu povjerljivost tvrdnjom da je riječ o "privatnim" ugovorima. Teoretski, s kineske strane to nije državni, nego novac kineskih koncerna - makar su u pravilu i to državne tvrtke. Ali zajmoprimac redovito jest država, a tu se onda postavlja pitanje - ako im je zabranjeno uopće objaviti iznos, kako da to uopće uvedu u državni dug za kojeg bi ne samo tamošnje stanovništvo, nego čitav financijski svijet trebali znati?

Ako mora, odlučit će onda Peking

Ali upravo to i jest želja Kineza, što se u analizi kineskih pozajmica smatra drugim velikim problemom: ugovorima Kinezi traže povlašten položaj prema drugim zajmodavcima i izrijekom se ti krediti izuzimaju od mogućnosti da jednog dana dođe do njihovog "rezanja" kao kod svih drugih kreditora - u stručnim krugovima se ta klauzula zove No Paris Club gdje se pregovara o reprogramiranju i eventualnom oprostu dijela dugova.

Već i to je uvod u treći - i možda najveći problem tih ugovora o kineskoj pozajmici ili ulaganju: oni redom imaju odredbe o načinima anuliranja, ali i ubrzavanja i stabilizacije čitavog gospodarstva države koja prima novac kako bi se podmirio kineski dug. Drugim - i posve jasnim riječima, tu se zapravo Kinezima otvara mogućnost direktnog utjecaja na politiku te zemlje kako bi se ostvarili kineski interesi.

Utoliko nimalo ne čudi otpor vlade Australije - i neće iznenaditi ako i druge države počnu otkazivati sporazume sklopljene s Kinom, smatra Dieter. Čitav proces raspadanja Puta svile bi samo još mogle ubrzati vojne ambicije Kine koja želi postati glavni čimbenik na području Dalekog istoka - i savez koji je zbog toga već nastao između Australije, Indije, Japana i SAD-a.

Što to čini Berlin?

Kina definitivno nailazi na sve veći otpor u svojim planovima. A nakon odlaska Trumpa mnoge zemlje opet u Sjedinjenim Državama vide pravog partnera. To se odnosi čak i na jedinu državu skupine G-7 koja se priključila Putu svile: Italiju. I Rim sve manje nade polaže u gospodarski razvoj koji bi došao s Istoka, a sve više u suradnju sa SAD-om. To je svakako i posljedica odlaska populističke vlade te dolaska novog talijanskog premijera Draghija.

Inače, direktor Merkatorovog instituta za istraživanje Kine (MERICS) Mikko Huotari upozorava da je jedna od posljednjih država koja još uvijek uporno pomaže Kini u njenim ambicijama - Njemačka. Dok čitav niz zemalja već postaje sve oprezniji prema "Kinezima koji darove nose", ova njemačka vlada je još koncem prošle godine prihvatila sporazum o zaštiti ulaganja s Kinom. Naravno, tu je i vlastiti interes Njemačke da zaštiti svoja ulaganja u Kini, ali to je i nedvojbeno "pogrešan signal" Berlina.

"Tu postoji opasnost da njemačka vlada u posljednjim mjesecima vladavine kancelarke Merkel ostane zaglavljena u politici koja ne prepoznaje i ne shvaća nove geostrateške konstelacije te ne vidi da se kurs promijenio i u mnogim drugim članicama EU-a", smatra Huotari.