Svinja vrednija od radnika?

Pedesetogodišnjem mesaru iz Bugarske je san da će u Njemačkoj zaraditi koji euro za sebe i za svoju obitelj kod kuće, trajao ravno tri dana. U pogonu za rasijecanje mesa u blizini Gütersloha na zapadu Njemačke mu je već trećeg radnog dana mehanička pila za meso zahvatila i mali prst na ruci, usprkos zaštitnoj rukavici koju je nosio. Ali nitko nije pozvao ni liječnika. Usprkos bolovima i krvarenju jednostavno je morao i dalje ostati raditi.

Prošlo je još tri dana nakon te nesreće na radu prije nego što je konačno dospio u bolnicu. Tamo je bio operiran i ostao je ležati dva dana. Njegov poslodavac ne samo da mu nije pomogao na bilo koji način, nego se ponašao kao da on - ne postoji. Već dok je bio u bolnici je njegov ležaj u smještaju dodijelio drugom radniku iz Bugarske, tako da je istovremeno izgubio i prst i posao i smještaj. Naravno da je bio očajan jer je teoretski bio na "probnom roku" i čak nije točno niti znao kako se zove tvrtka za koju zapravo radi.

Za Szabolcsa Sepsija je to tek jedan od mnoštva primjera s kojim se susreće gotovo svakog dana. On radi za organizacijuFaire Mobilität (Poštena mobilnost, projekt nastao u okviru njemačkog krovnog udruženja sindikata DGB) u njezinoj podružnici u Dortmundu i pokušao se izboriti za prava tog bugarskog radnika: "Nije nam uspjelo produžiti i njegov radni ugovor, ali uspjeli smo ipak riješiti sva sporna pitanja i barem mu omogućiti da primi novac za dane bolovanja. Ali takvih slučajeva ima mnogo..."

Ne uvozi se meso, nego mesari

Doduše, najčešće ova organizacija mora pomagati da ti radnici s istoka i jugoistoka Europske unije barem dobiju onoliko novca koliko im je obećano, ali niti sudski procesi nisu rijetkost. Ima problema i u drugim sektorima, ali upravo mesna industrija prednjači u takvom izrabljivanju stranih radnika. Razlog tome seže još u devedesete godine prošlog stoljeća i "kravlje ludilo" koje je tada potresalo europsku mesnu industriju. Slučajeva BSE je bilo i u Njemačkoj, ali tu su se također provodile i drastične mjere protiv te pošasti.

No u to doba su na vidjelo izašli drugi detalji o mesu koje stiže na stolove u ovoj zemlji: o zlostavljanim i bolesnim životinjama čije se meso onda uvozi i prodaje u njemačkim mesnicama. Zato je uvedeno i pravilo da se točno označuje gdje je životinja bila uzgajana, gdje je bila zaklana i isječena i gdje je meso bilo pakirano. Naravno, ako je sve to bilo provedeno u Njemačkoj, onda je i meso nešto skuplje. Ali mušterije rado plaćaju nešto više u vjeri da onda jedu i zdravo meso.

Mesna industrija je reagirala na jednostavan način: umjesto da uvoze meso, sve više su počeli uvoziti - mesare. Teoretski, to je i dalje bilo "njemačko" meso, makar je mesar bio Poljak, Bugarin ili Rumunj, naravno s plaćom koja je bila daleko od njegovih njemačkih kolega. Jer, oni nisu bili zaposlenici te njemačke tvornice za preradu mesa, nego raznih posredničkih tvrtki s istoka Europe: "Čitava produkcija mesa, od klanja pa do proizvodnje mesnih proizvoda je u rukama stranih partnerskih tvrtki. Utoliko se njemačke tvornice ne osjećaju odgovornima za zaposlenike tih tvrtki", objašnjava Sepsi.

"Dragovoljna" deklaracija

Organizacija Faire Mobilität ima podružnice u Dortmundu, Kielu, Oldenburgu i Rheda-Wiedenbrücku i ima ljude koji mogu radnicima pomoći na njihovom jeziku - trenutno su to poljski, rumunjski, bugarski i mađarski. Jer teoretski je i njemački zakonodavac nešto poboljšao uvjete rada tih ljudi, no problema i dalje ima čitavo mnoštvo.

Na primjer, od 2014. i za te radnike u mesnoj industriji vrijedi minimalna satnica - trenutno je to 8,75 eura na sat, ali upravo je nevjerojatno kako ih se na sve načine pokušava prevariti. Na primjer, naplaćuje im se usluga oštrenja noževa, iznajmljivanje radne odjeće ili ih se "kažnjava" za loš radni učinak. Ili ih se jednostavno vara u obračunu radnih sati, kaže nam Sepsi. Tako na kraju mjeseca lako može nedostajati i po 200 eura od onoga što im je obećano.

Izrabljivanje u sektoru prerade mesa je utoliko lakše što se uglavnom odvija daleko od očiju javnosti. Novinari su u principu "nepoželjni" i zabranjuje im se pristup "iz higijenskih razloga" koji vrijede u prehrambenoj industriji. Ipak, i tako je previše skandala u mesnoj industriji procurilo u njemačku javnost, a to je loša reklama tim proizvođačima.

Zato je u rujnu 2015. 18 koncerna u mesnoj industriji potpisalo "dragovoljnu obavezu" o poboljšanju radnih uvjeta i među potpisnicima su i giganti kao što su Tönnies (promet: 6,3 milijarde eura), Westfleisch, Danish Crown (najveći prerađivač svinjetine u Europi i drugi na svijetu), Vion (4,5 milijardi) i PHW (5,4 milijardi i najveći njemački prerađivač mesa od peradi). U toj deklaraciji se oni obavezuju i smanjiti broj takvih "iznajmljenih radnika" s istoka Europe i povećati broj zaposlenih koji će raditi po njemačkim propisima o radu.

Sada su i agencije u Njemačkoj

Michael Andritzky, poslovođa Udruge njemačke prehrambene industrije (VdEW) nam tvrdi kako se u koncernima koji su potpisali tu nakanu doista sada zapošljavaju radnici koji rade po njemačkim propisima, ali Szabolcs Sepsi nas upozorava da niti to ne znači da su uvjeti rada za strane radnike postali mnogo bolji. Naime, sada je mesna industrija, osim radnika "uvezla" i one iste agencije za posredovanje radnika s kojima su i do sada radili: "Agencije koje su do sada imale sjedište u Rumunjskoj, Poljskoj ili Bugarskoj su sada registrirane u Njemačkoj. U pravilu s istim osobljem." Ali to ipak znači da zaposlenici nešto lakše mogu ustrajati u pravima koja im pripadaju.

Matthias Brümmer je na čelu sindikata zaposlenih u prehrambenoj i ugostiteljskoj industriji (NGG) i on tvrdi kako je i ta dragovoljna obveza tek privid da je nešto postalo bolje. Jer makar su među potpisnicima giganti u mesnoj industriji, čitavo mnoštvo klaonica i pogona za preradu mesa to nisu potpisali - makar isporučuju proizvode i tim koncernima. A i dalje u pogonima postoji golema razlika između "pravih" radnika i onih "iznajmljenih" s istoka.

Jer ovaj sindikalist upozorava da praktično nitko od njih nema radni ugovor na neograničeno vrijeme: "Čitav ovaj sustav pogoduje izrabljivanju", kaže Brümmer. Jer to ide sve do europskih smjernica o korištenju energije iz obnovljivih izvora. Naime, taj propis "kažnjava" poduzeća koja za energente troše više od 14% ukupne (bruto) dobiti, moraju plaćati dodatni namet. I tu dolazi "trik" kojeg koriste ne samo u mesnoj industriji: ako se radnici "iznajmljuju" umjesto da se zapošljavaju, onda su oni tek trošak u proizvodnji koji smanjuje ukupnu dobit, baš kao što je to amortizacija za strojeve, održavanje zgrade ili vozni park. Ako su zaposlenici, onda se njihove plaće dijele od ostvarene dobiti.

Ishod svih takvih i europskih i njemačkih propisa koji mnogo više pogoduju koncernima nego radnicima je jasan: njemačka mesna industrija izvrsno stoji i na međunarodnom tržištu. Zato i na stolovima potrošača u Europi sve češće stoji takvo "njemačko" meso od oko milijun i 900 tisuća životinja koje se u Njemačkoj kolje - svakog dana! Deset najvećih koncerna samo u ovoj zemlji ostvaruje promet od 20 milijardi eura, a troškovi prerade su minimalni.

Koliko njemačke klaonice košta klaonička obrada jedne svinje? Ravno 1 euro i 50 centi, ako se koriste usluge neke od tih agencija za posredovanje radnika, tvrdi ovaj sindikalist. Zato Matthias Brümmer i sažima poslovnu politiku njemačke mesne industrije: "Mi uvozimo jeftinu radnu snagu i izvozimo jeftino meso u Europu i čitav svijet."