Tajna i javna moć

Za vrijeme Hladnog rata im je utrt idealni put do najviših pozicija u vladi. Bilo da je riječ o Istoku ili Zapadu - šefovi tajnih službi su važili kao predodređeni za politiku. Jer upravo oni su imali moćno znanje o najvažnijim pitanjima vlasti: tko je za nas i tko protiv nas? I tko bi mogao - iznutra ili izvana - destabilizirati državno uređenje?

Šefovi tajnih službi u političkom vrhu

Velesile SAD i Sovjetski Savez su još kratko prije kraja Hladnog rata dva bivša šefa tajne službe unaprijedile u šefove države: 1982. je dugogodišnji šef KGB-a Juri Andropov izabran za glavnog tajnika KPSS-a (Komunističke partije Sovjetskog Saveza), a George Bush (stariji), bivši direktor CIA-e, 1988. je pobijedio na predsjedničkim izborima u SAD-u.

I nakon raspada Istočnog bloka je nastavljena ta tradicija: bivši šef BND-a - njemačke obavještajne službe - Klaus Kinkel je bio njemački ministar vanjskih poslova, KGB-ov časnik Vladimir Putin je postao predsjednik, premijer i opet predsjednik Rusije. Leon Panetta je za vrijeme predsjedavanja Billa Clintona bio šef njegovog ureda u Bijeloj kući, kasnije direktor CIA-e i aktualno je ministar obrane SAD-a. I u Bugarskoj i Rumunjskoj su nakon pada Berlinskog zida šefovi tajnih službi imenovani šefovima diplomacije (i obrnuto). Naravno da se sve te političare ne može strpati u isti koš. Neki od njih - na primjer Klaus Kinkel ili Leon Panetta - nikad nisu bili profesionalni špijuni, već više stranačko-politički kadrovi za ključni položaj šefa tajne službe.

Tajne službe su na Istoku osiguravale vlast

Najvažnije razlikovanje, međutim, prolazi uzduž granice između bivšeg istočnog i zapadnog bloka. U tadašnjim komunističkim zemljama je važilo jedno sovjetsko temeljno načelo koje se oblikovalo još za vrijeme Lenjina i Staljina: voditelj tajne službe je glavna točka očuvanja moći. Iako je on bio "samo" jedan KGB-ovac u Dresdenu, Vladimir Putin je primjer za to kako se obavještajne resurse može iskoristiti za uspostavljanje jedne gotovo neograničene političke vlasti. U usporedbi s tim, vrhovni špijuni i šefovi tajnih službi u zapadnim demokracijama su bili i ostali prije svega dobavljači informacija za svoje vlade i izloženi javnom nadzoru.

Unatoč tim razlikama, jedno pitanje i dalje ostaje zanimljivo: Je li prijelaz od tajne do javne vlasti, dakle iz tajne službe u politiku i obrnuto doista nedvojben? Jer, oba područja rada se znatno razilaze po pitanju pojedinih načela. Špijuni su profesionalni igrači u sjeni, oni su - pretjerano formulirano - profesionalni lažljivci. Oni ne drže govore, već šute. Oni su neprimjetni i nije im potrebna karizma. Oni su čak ovlašteni da krše zakone (prije svega u inozemstvu) kako bi vlastitoj zemlji donijeli prednosti. Naprotiv tomu, političar je demokratski legitimirana osoba koja javno govori i djeluje i koja - barem teoretski - ne smije lagati ni djelovati protuzakonito. Ukratko: posebno kad je riječ o moralnom djelovanju, onda su oni koji su obavještajni zanat naučili počevši od najniže pozicije i godinama ga prakticirali rijetko kad pogodni za političke pozicije - oni su prečesto obilježeni tim poslom.

Opasno znanje o moći u tajnim službama

Osim toga, glavni akteri tajnih službi raspolažu s neizmjernim znanjem o moći, odnosno vlasti. Njihova saznanja o najvažnijim tajnama unutarnje i vanjska politike, pa i privatnog života političara (spomenimo tu samo obavještajna prisluškivanja političara u Bugarskoj, Poljskoj ili Mađarskoj) su opasan karijerni ubrzivač na političkoj pozornici.

Da sažmemo: uzmite jednog blijedog obavještajca bez karizme koji je iza kulisa uvijek lažljivo i varljivo djelovao i nije se obazirao na zakon i birače, te mu dajte jedan visoki politički položaj. Želite li da takva jedna osoba upravlja vladom u Vašoj zemlji? Ja ne. Lijep pozdrav od Vladimira Putina.