Taoci ebole u Sijera Leoneu

31-godišnji muškarac umro je u noći. U kuću su po tijelo došli Emmanuel Sallu i njegove kolege iz pogrebnog tima. Sallu je student, za otpremanje umrlih od ebole prijavio se dobrovoljno: "Netko to mora raditi. Ako ne, onda će na kraju cijela naša zemlja umrijeti od ebole."

Dobrovoljni pogrebni pomoćnici su od presudne važnosti za suzbijanje epidemije u Sijera Leoneu. Da se virus ne bi dalje širio, nužno je što prije sahraniti umrle. Emmanuel Sallu je jučer na groblje otpremio 15 leševa. Posao je naporan - ne samo fizički nego i emocionalno. "Neki mrtvaci krvare iz nosa i ušiju. To je teško podnijeti. Prije svega, kada se radi o djeci ili osobama u mojoj dobi."

Kada se pojave Sallu i njegovi kolege u svojim zaštitnim odijelima i s mrtvačkim kolima, mnogi ih dočekuju sa strahom, pa čak i neprijateljski. Jednom ga je netko pogodio kamenom u glavu. U međuvremenu ga je čak i njegova vlastita obitelj počela izbjegavati. "Nitko se ne usuđuje doći u moju blizinu. Kažu da radim s ebolom. Sada stanujem kod prijatelja", priča Sallu.

Život u karanteni

Taj osjećaj izoliranosti dobro poznaje i Ibrahim, koji živi u Freetownu, glavnom gradu Sijera Leonea. On, njegova obitelj i susjedi ne smiju napustiti svoje kuće. Oni se nalaze u karanteni. "Moj brat je umro od ebole. Ja sam ga odvezao u bolnicu i tada mi je rečeno da sam se sigurno i ja zarazio", objašnjava Ibrahim. Sada mora čekati 21 dan da istekne vrijeme inkubacije. On nema razumijevanja za te mjere opreza i kaže: "Najgore je to što ne smijem raditi."

Vlada pak ustraje u tome da čitave dijelove grada drži u karanteni te ističe da se samo tako može spriječiti širenje zaraze. Koordinator nacionalnog Centra za suzbijanje ebole Steven Gaojia priznaje da ta mjera predstavlja veliki logistički izazov. Recimo, što se tiče opskrbe hranom. Uz potporu Svjetskog programa za hranu (WFP) vlada dijeli vreće s rižom obiteljima koje ne smiju napustiti svoje kuće. "Većina ljudi ovdje živi od danas do sutra", kaže Francis Boima, glasnogovornik WFP-a. "U stvari bi svaki dan trebali ići u potragu za poslom."

Unatoč tim mjerama, broj oboljelih od ebole i dalje raste. Mnoge regije su teško dostupne. Zbog svega toga nije moguće opskrbiti hranom baš sva domaćinstva kojima bi to bilo potrebno.

Zatvorene škole

No tržnice u Freetownu su prepune hrane. Na njima vlada gužva. Ipak, to je samo privid. Zbog izvanrednog stanja koje je proglasila vlada poslovi loše idu, tvrde prodavači i žale se: "Tu je malo ljudi. Osim toga, moramo zatvoriti već u 18 sati." Veliki dio robe doprema se iz sela u okolici Freetowna. No budući da su pojedine regije pod karantenom, proizvodi su znatno poskupjeli.

Epidemija se odražava na svakodnevicu, kaže Janet Koma. Ona je došla na tržnicu u nabavku. "Ljudi nemaju novaca i ne mogu si priuštiti skupe proizvode. Postalo je opasno ići u bolnicu. Djeca više ne idu u školu", navodi Janet Koma.

Kako bi se spriječilo širenje zaraze, u Sijera Leoneu su zatvorene i škole. Zato oko tri milijuna djece ne može pohađati nastavu. Edna je studentica i zabrinuta je za svoju mlađu braću: "U školi je prevelik rizik od zaraze. Mi ih čak ne puštamo ni da izađu iz našeg dvorišta." Zato dječaci po cijeli dan sjede pred televizorom. "Dosađuju se. Žele u školu i stalno pitaju kada će ta ebola napokon proći", priča Edna.

Dug put do normalnosti

Ljudima je dosta tih ograničenja, kaže Rachael Bangura. Ona je voditeljica jedne televizijske emisije u kojoj se govori o eboli. Kako kaže, svi su se već navikli na redovito pranje ruku, no ljudima teško pada to što se ne smiju prisno ponašati kada se susretnu: "To je strano našoj kulturi."

Pored svojih smrtonosnih posljedica, ebola u Sijera Leoneu prijeti i dugoročnim ograničavanjem društvenog života. Čak i kada će se napokon uspjeti potisnuti zarazu, još će preostati zadaća povratka povjerenja i normalnosti u međusobnom ophođenju.