Tatini sinovi (i kćeri) u srcu Europske unije

Politika u Belgiji ima svoje posebne osobine. Ona je zapravo neka vrsta obiteljskog poduzeća koje za šefove, njihovu djecu i unuke nudi vrlo dobru ekonomsku bazu. Biti sin ili kćer političara u Belgiji je gotovo sigurno doživotno jamstvo dobrih prihoda.

Belgijska kraljevska kuća mogla bi poslužiti kao primjer. Dok u drugim europskim kraljevskim kućama – svi osim nasljednika – moraju se brinuti kako će preživjeti, u Belgiji cijela država brine o kraljevskoj kući i cijelom «klanu» Sachsen-Coburg koji već gotovo 200 godina vlada Belgijom, a svoje korijene vuče iz Njemačke. Cijelo to vrijeme ova kraljevska kuća vrlo je lukavo znala postaviti se i biti zastupljena u gotovo cijeloj Europi. Tako je s muške strane korijene pustila od Bugarske preko Grčke i natrag do Belgije, a ženske pripadnice loze Coburg bile su zastupljene na još više europskih dvorova.

Unatoč krizi - kraljevska obitelj sigurna

Možda je ipak najbolje mjesto ostala Belgija, gdje, kako se lijepo može promatrati, kraljevska obitelj može računati na nazočnost još čitav niz godina, premda se to jednog dana možda svede samo još na protokolarnosti i reprezentaciju. Kraljevski prihodi u Belgiji su sigurni za još nekoliko generacija i to bez obzira što će se dogoditi s Flandrijom i Valonijom.

Političke obitelji u Belgiji nemaju mnogo zajedničkog s onime što se u ostalim dijelovima Europe podrazumijeva pod stranačkim programima, već je važnije da se jednom u stranci zauzeto mjesto predaje u obitelji s koljena na koljeno. To je zapravo paralela s kraljevskim nasljedstvom.

Važnija imena od stranačkih programa

Možda je najistaknutiji slučaj u posljednje vrijeme izbor za šefa flamanskih liberala, Alexandra De Crooa, sina dugogodišnjeg liberalnog predsjednika federalnog parlamenta, Hermana De Crooa. I Herman Van Rompuy, trenutni prvi predsjednik Europskog vijeća šefova država i vlada EU-a pobrinuo se da njegov sin dobije sigurno mjesto kao zastupnik u federalnom parlamentu i to među flamanskim kršćanskim demokratima.

Na valonskoj strani praksa nije nimalo drukčija. I tu je sasvim normalno da i dalje ostane na snazi obiteljski utjecaj koji prelazi s generacije na generaciju te nadilazi ne samo lokalne i federalne već i razinu nacionalne politike. Najpoznatiji primjer je bivši valonski ministar financija i kasnije savezni ministar za mirovine, Michel Daerden, poznatiji još po svojim nastupima koji su bili posebno nadahnuti konzumiranjem alkohola. Ne samo da se Daerden pobrinuo da njegov sin dobije mjesto gradonačelnika već da može i nastaviti s ilegalnom praksom kontroliranja državnih poduzeća u Valoniji, a to čini poduzećem koje je osnovao njegov otac. Ovaj popis mogao bi se nastaviti u nedogled.

I ono što je u «pravim» obiteljima sasvim normalno, to je uobičajeno i kod političkih obitelji. Tu svi na veliko ‘trpaju’ novac u vlastiti džep. No to nije uvijek išlo tako glatko, jer su ili druge političke obitelji to kritizirale ili pak sasvim normalni građani. Tu i tamo moralo se umiješati i pravosuđe, jer naravno, da se ne može prihvatiti da primjerice jedan gradonačelnik na trošak svojih građana, dakle poreznih obveznika, ugrađuje u svoju vili na jugu Francuske grijanje ili klima-uređaj. U Belgiji postoji razumijevanje da se jedan gradonačelnik u svojoj vikendici ne treba smrzavati, posebice ako u ljetnikovcu razmišlja o sudbini svoje zajednice, glasi komentar političke stranke gradonačelnika.

Samo da nešto ne pobjegne

Sve političke obitelji u svim zemljama brinu da njihovim pristašama i suborcima nešto ne pobjegne, što se može smatrati normalnim. Međutim, u Belgiji je to vrlo posebno izraženo. Pristaše jedne stranke moraju imati osjećaj da će kod svoje stranke bolje proći nego kod drugih.

Takav osjeća posebno je proširen i izražen kod valonskih socijalista. Oni «svojim» nezaposlenima obećavaju mnogo, gotovo raj na zemlji, i to se do sada za socijaliste isplatilo. Od socijalističkog recepta takozvane «socijalne solidarnosti» sada žele imati koristi i druge valonske stranke. I zbog toga za sve valonske stranke ne dolazi u obzir ukidanje novčanog transfera iz bogate Flandrije u Valoniju. Kako bi privukli druga novčana sredstva, za Valoniju nanovo je izmišljen Marshallov plan iz doba nakon Drugog svjetskog rata. No za sada s otvorenim krajem.

Podrijetlo relativnog bogatstva

To je sada već razlog za mnoge Flamance da traže više ovlasti i odgovornosti za federalne jedinice, koje se u Belgiji zovu regije. U ekstremnom slučaju, kao kod stranke Vlaams Belang ili kod nacionalista nacionalne stranke Vlaamse Alliantie, NVA, potrebno je stvaranje belgijske konfederacije, a ako to nije moguće, ukidanje Belgije. Tako daleko se još nije stiglo. Najmanje se u Flandriji trenutno razmišlja o podrijetlu relativnog bogatstva današnjih dana.

Osim financijskog izvora koji ‘ključa’, a to je Antwerpen sa svojom lukom, tu su prije svega strana poduzeća koja stvaraju radna mjesta u Flandriji. Mnogi toga uopće nisu svjesni, jer domaći flamanski političari se uglavnom pretvaraju kao da je trenutno blagostanje zapravo njihova zasluga. Poslovica, nakon bahatosti slijedi pad, vjerojatno se ne nalazi na popisu flamanskog izdanja nizozemskog rječnika.

Poduzeće pod nazivom Belgija nudi mnogima dobre i unosne pozicije. U zemlji od 10 milijuna stanovnika postoji 6 parlamenata i vlada, uključujući i njemačku govornu zajednicu sa 60.000 građana na istoku Belgije sa sjedištem u gradu Eupenu. To znači da je potrebno mnogo ministara kao i cijela „vojska“ suradnika u kabinetima. Stotinu suradnika po ministru nije rijetkost, a to znači i velika administracija. Posljedica toga je da Belgija ima najviše službenika po glavi stanovnika u Europi i svijetu.

Autor: Alen Legović, Bruxelles

Odg. urednik: Anto Janković