Tetovirana lubanja se vraća u domovinu
27. lipnja 2018
Uz prigodnu ceremoniju je prva gradonačelnica Kölna Henriette Reker predala lubanju novozelandskom izaslanstvu Maora. "Pružili ste nam mogućnost da ispravimo nepravdu koju su naši preci načinili Vašim precima", kazala je Reker. Istovremeno se ispričala za nanesenu bol i tlačenja koje je prouzročila kolonijalna politika u 19. stoljeću. "S današnjega gledišta, to više nije shvatljivo", istaknula je Reker.
Tako maorska lubanja, koja je za vrijeme ceremonije bila prekrivena crnom maramom, nakon više od 100 godina se može vratiti u svoju domovinu. Tamo će prvo dospjeti u Muzej Novog Zelanda Te Papa Tongarewa u Wellingtonu, kako bi zatim kasnije bila sahranjena u regiji iz koje potječe preminuli. Neki Maori su za vrijeme ceremonije vraćanja lubanje započeli pjevati dirljivu naricaljku. Neki su se nosnim poljupcima zahvalili Kölnjanima.
Maori su indigeni narod Novog Zelanda kamo su nekoć došli s pacifičkih otoka. Lubanja, koju zovu i Toi Moko, od 1908. je bila dio kolekcije kölnskog Muzeja Rautenstrauch Joest. Prvi muzejski direktor Willy Foy ju je kupio od jednog engleskog trgovca u Londonu, a koji ju je opet kupio od jednog nepoznatog trgovca.
Trgovanje maorskom lubanjom
S europskom ekspanzijom se u 19. i 20. stoljeću probudio i interes znanstvenih istraživača za izvaneuropske narode. Tako u muzejima i sveučilišnim kolekcijama diljem svijeta nisu završili samo etnografski artefakti te tonske, fotografske i filmske snimke, već i uzorci kose, kože i tkiva, kao i mumije, kosturi i lubanje. "Postojala je živahna trgovina tim stvarima", kaže kustos Oliver Lueb iz Muzeja Rautenstrauch Joest. "Zauzvrat su maorska plemena dobivala europsko oružje."
Kad je oko 1771. godine prvi Toi Moko stigao u Europu, to je probudilo kolekcionarsku strast bogatih Europljana. Maori su tradicionalno preparirali glave cijenjenih rođaka, poznatih poglavica, ali i u ratu ubijenih neprijatelja. Te lubanje su brzo postale važna razmjenska roba. Neki Maori su bili započeli tetovirati i robove. Potražnja za maorskim lubanjama je naglo bila porasla, prije svega u razdoblju od 1811. do 1820. godine. Bilo je došlo čak do toga da su neki kolekcionari izabirali tetovaže živih robova i davali tetovaže "u nalog". Napadi na tetovirane ljude su bili učestali. Tek Ralph Darling, u to vrijeme guverner South Walesa i zadužen i za Novi Zeland, zabranio je 1831. trgovinu tetoviranim lubanjama.
"Od kraja kolonijalnog doba i početka globalizacije postoji i razmjena informacija između zapadnih institucija i predstavnika društava podrijetla", pojašnjava kustos Oliver Lueb. Sve češće su posmrtni ostaci potraživani nazad. To je i u stručnim krugovima dovelo do promjene u razmišljanju: posmrtni ostaci ljudi danas više ne važe kao objekti, već kao preminule individue s kojima se treba ophoditi dostojanstveno. Stoga je, naglašava kustos Lueb, "upitno" jesu li oni na dobrom mjestu u jednom njemačkom muzeju.
Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.