Teške riječi i nužnost pomirenja

Najviši hrvatski čelnici odmahuju rukom na najavljeno podizanje optužnica u Beogradu, građani bjesne na reakcije iz Srbije a analitičari ističu kako je normalizacija političkih odnosa Hrvatske i Srbije usporena.

Izostanak puta u ozdravljenje

Hrvatski mediji bilježe povišene tonove što iz Srbije stižu na oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču te ističu kako je tom presudom ispisana drukčija stranica u novijoj hrvatskoj povijesti. Osobito se hvale riječi i držanje generala Gotovine, napose prema izbjeglim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Za povjesničarku Andreu Feldman sa Zagrebačkog sveučilišta to, kao i najave glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića o procesuiranju ratnih zločina, bjelodani su dokaz da je „Hrvatska kao društvo, za razliku od 1995. godine, prilično sazrijela jer, i sa strane političkih elita i sa strane građana prihvaća se činjenica da su nakon Oluje zločini počinjeni i da ih treba istražiti i procesuirati.“ Što se tiče zaoštrenih tonova iz Beograda, Feldman smatra kako ti događaji neće u bitnome doprinijeti bilo pogoršavanju odnosa, bilo normalizacije odnosa.

„Jednostavno smatram da se srpska politika u ovom trenutku ne može izvući iz svojih vlastitih nedoumica. S jedne strane ne postoji volja da se ozbiljno razmotre odluke Međunarodnog suda pravde u vezi sa genocidom počinjenim u Srebrenici, baš kao ni da se ozbiljno razgovara o činjenici proglašenja nezavisnosti Kosova. Stoga stajalište većine političke elite u Srbiji da im se ne sviđa ova odluka Haškog suda ni u čemu bitnom ne remeti njihov dosadašnji stav. A on je da se agresija od strane Srbije uopće dogodila.“, ističe Feldman i zaključuje kako prave normalizacije neće ni biti „dok politička elita a potom i srpsko društvo u cjelini ne priznaju činjenicu povijesti i krene u neku vrstu ozdravljenja“.

Kratkoročni efekt presude

Za predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) Ivana Zvonimira Čička odnosi između Hrvatske i Srbije nisu narušeni haaškom presudom “jer su oni bili toliko loši da ih se ne može pogoršati“. Smatra kako su ti odnosi svedeni na mjeru koju će biti teško nadići. „Mislim da će tu mjeru još više pogoršati najavljivana presuda Haradinaju, jer će to dodatno frustrirati Srbe, pa će s njima biti teško uspostaviti bilo kakve kontakte.“, ističe prvi čovjek HHO-a. Čičak naglašavas kako se mora posebna pozornost usmjeriti na činjenicu da je najveće ogorčenje presudom generalima u Republici Srpskoj, a „istovremeno se u Banjoj Luci pokušavaju podržati separatistički proplamsaji Herceg Bosne.“ To, po Čičkovom mišljenju znači da Dodik vodi politika ka odcjepljenju, čime se narušava krhka struktura mira u Bosni i Hercegovini.

Alemka Lisinski, glavna urednica T-portala smatra kako presuda Gotovini i Markaču može imati samo kratkoročne efekte na normalizaciju odnosa između dviju država. No, ističe kako je sve vidljivije da „odnosi naših dviju zemalja uvijek imaju dvije linije“. Jedna je linija ona visoke politike „koja mora imati neke simboličke geste s obje strane“, a drugu „možemo nazvati samim životom i koja pokazuje da se uspostavljeni odnosi ne mogu vraćati unatrag, barem ne značajno“. Dobre odnose, kontakte i poslovnu suradnju uspostavili su umjetnici, izdavači, gospodarstvenici i oni će se nastaviti, neovisno o povremenim iskrenjima, smatra Lisinski.

Glavna urednica T-portala primjećuje da su odnosi Zagreba i Beograda u silaznoj putanji od dolaska Tomislava Nikolića na vlast. „Nikolić je imao nekoliko neuvjerljivih izjava, što su usporile političke priče između dviju država, a koje su inicirali predsjednici Josipović i Tadić, kao i ostali dijelovi političkih elita“, smatra Lisinski i dodaje kako je „ova presuda došla kao neka, rekla bih, točka na i pokvarenih odnosa“. Ona vjeruje da će doći do završetka istraga i procesuiranja ratnih zločina te drži da to Hrvatska mora učiniti ponajprije zbog same sebe.

Kolektivno otrežnjenje

Čičak je, pak, skeptičan da će do toga doći jer „najveći dio zločina dogodio se do polovine rujna, HHO je bilježio zločine i obavijestio policiju. Policija je radila sanacije terena, a ne istrage. Budući da one nisu obavljene tada, sada više ne može biti suđenja za ratne zločine“. Državno odvjetništvo, podsjetimo, ima otvoreno dvadesetak istraga ali, kako primjećuje Čičak, „one predugo traju“.

Svi se naši sugovornici slažu kako se Srbija mora suočiti s političkim činjenicama s kojima se dugo nije mogla pomiriti, primjećuju kako hrvatsko društvo sazrijeva, a Lisinski dodaje kako svatko „treba raditi na vlastitoj savjesti i poduzeti sve što treba i s pravne i s neinstitucionalnih strana, da se prije svega govori o civilnim žrtvama rata. Jer, ni jedan oslobodilački rat, pa tako ni hrvatski, ne daje licencu za počinjenje ratnih zločina, maltretiranje ljudi ili paljenje kuća.“ I Lisinski i Čičak smatraju kako će to doprinijeti kolektivnom otrežnjenju, što bi bio korak ka „izgradnji zajedničkog sjećanje a da pritom ne moramo imati zajedničko tumačenje sukoba ali možemo priznati civilne žrtve i njima se pokloniti“, kako je kazala Alemka Lisinski.