Težak život romskih djevojčica

Nije lako biti djevojčica u romskom naselju u Vidinu u Bugarskoj. Teddy (ime promijenjeno) je to očito već odavno shvatila i zato ne želi imati djece. U stvari bi vrlo rado rodila, ali samo dječake. Njezina je prijateljica već postala majka - "na svu sreću, jednog dječaka" - no drugo dijete ne želi: "Ako bude djevojčica, onda bih radije otišla odavde, u inozemstvo!"

Ja sam mjesec dana stanovala u ovom naselju. Tu sam upoznala samo jednu ženu s petoro djece - sve druge imaju maksimalno dvoje. One ne žele djecu, jer nemaju novaca. No postoje i drugi razlozi o kojima se nerado govori, priča mi Teddy. Žene ne žele kćerke. Boje se da bi ih mogla zadesiti ista tužna sudbina: brak u dobi od 14 ili 15 godina, prekid školovanja, nezaposlenost, život posvećen samo udobnosti supruga, a onda baka s 30 godina.

"Moj je život već završio"

"Imam 35 godina i brinem se o dvogodišnjem unuku", priča Ani. U glasu joj se osjeti žaljenje što je postala baka u dobi u kojoj mnoge žene u Europi još nemaju ni vlastitu djecu. No još ju nešto muči: "Stalno molim svog muža da odselimo u Njemačku. Ovdje je moj život već završio. Imam unuka, o pravom životu nemam pojma. U inozemstvu bih mogla dobiti novu šansu. Tamo žene smiju raditi, a ne samo služiti supruga."

Poznat je fenomen sklapanja maloljetničkih brakova. Ali zašto se na tisuće djevojčica prisiljava na život koji ne odgovara njihovoj dobi? Romsko naselje mi nudi različite odgovore na to pitanje, no sve ih se može svesti na jedno: žena mora svoju nevinost pokloniti suprugu. Brak u ranoj dobi je jedino jamstvo za to.

"Svome sinu sam rekao da si brzo mora uzeti djevojku jer će mu je uzeti drugi", kaže Ivan. S njim sam dugo razgovarala o ulozi muškarca u bračnom životu. "To je bila greška. Djevojčica je bila stara tek 13 godina kada su se vjenčali. Ona je imala nekoliko pobačaja. Liječnik je rekao da najmanje godinu dana ne smiju imati seksualne odnose. A onda je moj sin počeo spavati s drugim djevojkama. Bio je mlad, nismo ništa mogli učiniti."

"Jednostavno smo odveli djevojku"

U stvari je sklapanje braka bio tipični slučaj otmice djevojke - mada Ivan taj pojam ne želi upotrebljavati. On, naime, smatra da otmice kao "tradicija" više nisu u duhu vremena: "Djevojka se otima i ako se opire, muškarac ju može silovati kako bi bio siguran da pripada samo njemu. Kod nas je bilo drugačije. Mi smo djevojku jednostavno odveli." U njegovom pogledu se vidi molba da mu dam za pravo.

"No nisi mu dala za pravo - ili?", uzrujala se Milena kada je doznala za taj razgovor. To je bila otmica i ništa drugo, govori ljutito. Kaže da taj običaj još uvijek postoji. Možda rjeđe nego prije, ali djevojčice su i dalje ugrožene. "I tvoja kćerka?", pitam i očito pogađam. Milena spušta pogled. Glas joj podrhtava: "Prestani s tim! Jednostavno prestani!"

Disidentica

Još ju nikada nisam vidjela tako uplašenu. Milena je hrabra žena. Svoju je kćerku odgojila u duhu ljubavi, slobode i ravnopravnosti. Djevojčica zna da žena smije sama donositi odluke o svom životu. Milena je u romskom naselju nešto poput disidentice koja u svojoj borbi ne dobiva ni državnu, ni općinsku, a niti javnu podršku.

U romskom naselju se rijetko zastupa mišljenje da žena može živjeti slobodno. Zato većina djevojčica i djevojaka laže i tvrdi da su se udale dobrovoljno. Kada bi rekle istinu, imale bi velikih problema. Kaznila bi ih njihova cijela okolina.

U Njemačku!

Još dvije žene mi pričaju o kolektivnom kažnjavanju. Jedna od njih je učiteljica, stara 23 godine, i uspjela je izbjeći rani brak samo zahvaljujući svojoj naprednoj i obrazovanoj obitelji. A druga, Šana, bi željela "vratiti vrijeme unazad i postati novinarka". "Ako se tako nešto želi, ne smije se udavati. Jednostavno se mora otići odavde. A ako se ne uspije? Onda nemaš ni posla ni muža. A ni korijena."

Sjedimo u kafiću. Šana i njezine tri prijateljice mi pričaju da žene u stvari ne smiju navečer izlaziti. One moraju kod kuće posluživati obitelj. Jedini izlaz je odlazak u Njemačku – vjeruju moje sugovornice. "A zašto baš u Njemačku, tako daleko? To je moguće i u Bugarskoj, u drugoj okolini, gdje žene mogu završiti školu, same odlučivati o prijateljstvima i navečer izlaziti", kažem. "Da, u načelu imaš pravo", odgovaraju jednoglasno. "Ali Bugari, kad god nas vide, nazivaju nas prljavim Ciganima. Dakle, radije u Njemačku, tamo smo pošteđeni svega toga."