Tko ima glavnu riječ: politika ili financijska tržišta?

Na početku je bila financijska kriza. Banke su se preračunale, morali su uskočiti porezni obveznici s milijardama. Milijardama koje država zapravo nije imala. Tako je zaduženje države doseglo novi rekord. Iz financijske krize nastala je dužnička kriza koja je u ponor povukla one europske države koje se već godinama kreću uz rub ponora.

I što sad? Dok Grčka, Italija, Španjolska, Portugal i druge zemlje strahuju od bankrota, kriza je dosegla sljedeći, možda završni stadij. „Ne radi se više o krizi državnog zaduženja nego o krizi političke sposobnosti reforme u Europi“, kaže Gerd Häusler, šef Uprave bavarske Landesbanke. Postoje penzijske obveze koje nisu financirane, čitava financijska područja bi morala biti reformirana, kaže Häusler. A to su stvari o kojima se htjelo razgovarati tek nakon 20 godina.

Ali, u Europi to nitko ne želi priznati. Razgovara se o euro-obveznicama, dakle zajedničkim jamstvima za dugove, o većim fondovima za spašavanje prezaduženih, o ulozi Europske središnje banke koja bi po želji većine članica euro-zone trebala tiskati neograničene količine novca i plasirati ga na tržište. Predsjednik Saveza njemačke industrije Hans-Peter Keitel uvjeren je da brojni akteri u krizi jednostavno problemima nisu intelektualno dorasli, jer ne razumiju krizu i njezine posljedice. Tu ne izuzima ni sebe. Ali, izuzima njemačku saveznu kancelarku Angelu Merkel. „Ona je po mom mišljenju jedna od vrlo rijetkih koji znaju o čemu govore“, kaže Keitel.

Pohvala u krizi

Takva pohvala u krizi je novina i za kancelarku. Dosad joj se predbacivalo da je neodlučna, da Njemačka ne preuzima vodeću ulogu u Europi i da mjere dolaze prekasno i da nisu učinkovite. U međuvremenu Merkel zauzima drukčiju poziciju: ako politika vjeruje da još veće zaduživanje može riješiti krizu, onda se varaju, kaže Merkel. I zahtijeva reforme i same Europske unije.

To je spoznaja za koju je njemačka kancelarka dugo trebala. Anke Hassel, profesorica za političku ekonomiju na Hertie School of Governance u Berlinu, ima razumijevanja za njemačku kancelarku: „Kaže se da politika mora brzo djelovati i više činiti. Ali to bi značilo da se politika mora prilagoditi tempu financijskih tržišta.“ U demokratskom procesu potrebno je više vremena kako bi se došlo do određenih odluka – iako to može značiti zaoštravanje problema.

Hoće li politika izgubiti primat ako može samo kaskati za razvitkom na financijskim tržištima? Anke Hassel na to gleda opušteno jer po njezinom mišljenju politika ima veći manevarski prostor nego što se to obično misli. Politika postavlja okvire i financijskim tržištima daje pravila ponašanja, kaže ona. Jedino što bi se što je moguće više zemalja moralo dogovoriti o zajedničkim pravilima. Idealno bi bilo da to bude skupina G20 ili barem Europska unija. Sama Njemačka tu ne može puno učiniti, sigurna je Anke Hassel.

Koliko je teško donijeti jedinstvena pravila, pokazala je svađa oko poreza na financijske transakcije. Konsenzus u Europi (ili u skupini G20) nije bio moguć. Politika je općenito učinila premalo na regulaciji financijskih tržišta. Europljani nisu uspjeli ni uvjeriti tržišne aktere da obuzdaju svoje dugove. Umjesto toga se požar sve dalje širio. Ukoliko ga se ne ugasi, političari više neće biti u stanju provesti reforme, smatra Beatrice Weder di Mauro i dodaje da problem likvidnosti vrlo brzo može postati problem solventnosti.

Fond za podmirivanje dugova

Weder di Mauro je ekonomska stručnjakinja, ona je članica tima koji savjetuje i njemačku vladu. U svojoj aktualnoj godišnjoj analizi, tim predlaže uvođenje fonda za podmirivanje dugova, fonda u koji bi se "ubacile" sve zemlje eurozone koje imaju stopu zaduženju veća od 60% BDP-a. Za te bi dugove jamčile sve zemlje eurozone. Fond bi trebao funkcionirati 20 godina, smatra Weder di Mauro.

Ekonomisti su sigurni: ukoliko se ponovno ne pridobije povjerenje investitora, nema vremena za provođenje političkih planova konsolidacije. Mora se djelovati na dva kolosijeka. Na jednoj strani potrebne su promjene ugovora unutar eurozone (koji se tiču obvezatnog konsolidiranja proračuna), a na drugoj strani svojevrsno "poopćenje" dugova. Odnosno da dugovi pojedinih zemalja postanu "zajednički" dugovi. Barem na neko vrijeme.

Autori: Sabine Kinkartz/ aj, sm

Odg. ur.: Željka Telišman