Tko se boji Aleksisa Ciprasa?

Borba za podršku većine i očuvanje iste – to su odlike koje prate politički rad Aleksisa Ciprasa još od 1989. kada je, u godini kada je implodirao čitav istočni blok, kao govornik učenika svoje škole ušao u Komunističku partiju Grčke, stranku koja do dan danas zastupa tvrdu liniju i još uvijek u svom grbu nosi srp i čekić.

Na putu prema narodnoj stranci

Dosad najvažniji trenutak u usponu lijeve ikone Ciprasa je godina 2006. i komunalni izbori u Grčkoj. Tadašnji predsjednik Lijeve koalicije Alekos Alavanos je svoj, dotada podsmjehivani pokret otvorio za sve izvanparlamentarne struje, zelene i s Aleksisom Ciprasom kao kandidatom za gradonačelnika Atene osvojio senzacionalnih 10,6 posto, trostruko više nego na parlamentarnim izborima dvije godine prije. Otada je ime Aleksisa Ciprasa nezaobilazan dio grčke političke svakodnevice. 2008, na stranačkom kongresu lijeve koalicije koja se u međuvremenu naziva Siriza, dotadašnji predsjednik Alavanos iz zdravstvenih razloga odstupa s položaja i na svoje mjesto postavlja vlastitog štićenika Ciprasa i to uz ogorčeno protivljenje stranačkih veterana. To Ciprasa ne sprečava da se odmah nakon dolaska na čelo stranke obračuna sa svojim političkim ocem Alavanosom s kojim se, kako javnost špekulira, ne slaže oko pitanje ostanka Grčke u zoni eura. Alavanos je naime žestoki zagovornik povratka Grčke drahmi. Danas obojica o ovom sukobu nerado govore.

Smirivanje tenzija

U međuvremenu je Siriza, uz Ciprasovu pomoć, narasla na razinu jedne narodne stranke krajnje lijeve orijentacije s mnogo frakcija koje ustrajavaju na visokom stupnju autonomije. Među te frakcije se ubrajaju i maoisti, trockisti, euro-komunisti, eko-socijalisti, lijevi intelektualci i mnogi drugi koji smatraju da mogu kroz Sirizu realizirati barem dio svojih političkih ideja. Već i sama činjenica da Cipras ovakav konglomerat različitih političkih ideja uspijeva držati pod jednim zajedničkim nazivnikom, smatra se taktičkim remek-djelom. No Cipras svoju popularnost zahvaljuje ne samo taktičkom umijeću nego i svojom osobom. On živi povučeno sa svojom dugogodišnjom partnericom i dva sina u Ateni, vozi motor i rado se druži s „običnim narodom“.

No manje je simpatičan kad je u pitanju borba za stvaranje političke većine. Mnoge nije šokirao stav po kojem bi Cipras nakon parlamentarnih izbora koalirao i s krajnjom desnicom iz Neovisne Grčke samo da bi se domogao vlasti. Obje stranke ujedinjuje žestoko protivljenje mjerama štednje koje je Grčkoj naložila Europska unija ali ponajviše odbojnost prema Njemačkoj. U toj alijansi Cipras si može zamisliti i ultraortodoksne komuniste.

No mnogi se pitaju hoće li Cipras svoju retoriku nastaviti i na europskoj razini. Precizni promatrači događaja na Grčkoj političkoj sceni posljednjih tjedana uočavaju svojevrsno popuštanje i smirivanje tonova od strane pripadnika Sirize. Cipras u međuvremenu upadljivo često govori o tomu kako njegova Siriza neće donositi nikakve „jednostrane poteze“.