Trauma nakon napada na sinagogu

9. listopada 2019. Židovska zajednica u njemačkom Halleu slavi Jom Kipur, najveći židovski blagdan. Nešto prije 12 sati ljudi okupljeni u sinagogi čuju pucnjeve. Atentator više puta puca izvana u drvena vrata sinagoge. Vrata su međutim čvrsta i sprječavaju katastrofu. Atentator nakon toga ubija dvoje ljudi u blizini sinagoge.

Poginuti je mogla i Mollie Sharfman. Ova Amerikanka je malo prije nego što je atentator došao do sinagoge kroz ta ista drvena vrata napustila sinagogu. "Atentator je znao da će biti pauza nakon molitve i htio je pucati na svakoga tko bude izlazio na ta vrata", kaže Mollie Sharfman. Ali atentator je zakasnio. To joj je vjerojatno spasilo život. Sharfmann je sjedila u obližnjem parku kad je čula pucnjeve. Instinktivno je ostala sjediti. Do danas ne može shvatiti koliko je blizu bila smrtnoj opasnosti. "Moj život je podijeljen na dva dijela: onaj prije atentata i ovaj nakon njega."

Kad je nastala tišina došao je strah

Atentat je šokirao Njemačku. Sa svih strana su se čule izjave solidarnosti sa Židovskom zajednicom u Halleu. Tisuće ljudi su u brojnim gradovima izašle na ulice, savezni ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer je otputovao u Halle. Politika je svim židovskim zajednicama u Njemačkoj zajamčila bolju zaštitu. Na dan atentata je sinagoga u Halleu samo povremeno bila pod policijskom zaštitom.

Nakon nekoliko tjedana šokiranost njemačke javnosti su potisnule druge teme. To je bio trenutak kad je u životu Mollie Sharfman počelo biti teško. "Počela sam pomalo gubiti kontrolu nad svakodnevicom, bila sam očajna i obuzeo me strah." Nekoliko mjeseci nakon atentata kod nje je dijagnosticiran posttraumatski poremećaj. Počela je terapiju i onda se stanje polako popravljalo.

Najvažniji oslonac našla je u onomu što je bilo cilj napada: u svom židovskom identitetu. Od djetinjstva je Mollie Sharfman jako uključena u židovsku zajednicu, preuzima razne volonterske aktivnosti. Godinu i pol dana radi za jednu židovsku obrazovnu ustanovu u Berlinu i volonterski radi za Morasha Germany, jednu židovsku studentsku organizaciju. "Brojnim ljudima je to bilo teško spojiti", kaže Sharfman. "Da, ja sam ta osoba, koja preuzima i vodeće zadaće i na koju se ljudi mogu osloniti. Ali, nakon  atentata se i ja moram boriti."

Suđenje donosi zaokret

Gotovo deset mjeseci nakon atentata počelo je suđenje atentatoru iz Hallea. Mollie Sharfman je bila prva svjedokinja koja je dala iskaz na sudu. To je trenutak kad se počima baviti predodžbom da je ona osoba koja je preživjela napad. Kad je prvi put čula kako ju jedna novinarka označava kao osobu koja je preživjela atentat, to joj je izgledalo apsurdno. Preživjeli je bio njezin djed. Ona je naime unuka čovjeka koji je preživio Holokaust i koji je u Holokaustu izgubio cijelu obitelj. Nakon rata on je odselio u SAD. Mollie Sharfman je njegova prva unuka i nasljednica obitelji koja je gotovo potpuno istrijebljena.

"Čitav moj život je on bio taj preživjeli", kaže Sharfman. "I bila sam ponosna što sam njegova unuka. On je doživio strahovite stvari i unatoč tomu nam je mogao dati ljubav. On je volio židovstvo i sve nas naučio o tomu." Zato Mollie spominje svoga djeda prilikom iskaza na sudu. Dok je ona o njemu pričala atentator se smijao. To ju je kasnije boljelo. Ali, sve u svemu iskaz na sudu ju je ojačao. "Bila sam u stanju susresti čovjeka punog mržnje i koji nam je htio nauditi. I reći mu: ti si se zamjerio krivom narodu."

Traženje smisla

Četiri tjedna kasnije, krajem rujna, Mollie Sharfman se u jednom berlinskom stanu našla s prijateljima kako bi vježbala židovske vjerske pjesme. Jer, uskoro je opet Jom Kipur i godišnjica atentata u Halleu pa ova skupina priprema proslavu sa židovskom zajednicom. Ozračje je veselo, na stolu su mogranji, zvuci gitare ispunjavaju prostor. Ali, na licu Millie Sharfman povremeno se odražava melankolija.

Pjesme koje pjevaju su one iste koje je Sharfman pjevala u sinagogi u Halleu kratko prije atentata. "Riječi pjesama odražavaju puno toga što sam proživjela", kaže Mollie Sharfman. "I one kažu da će Bog uvijek biti tu, i u teškim trenucima." Kad su prije godinu dana te pjesme pjevali nakon atentata, sjeća se Sharfman, jedna žena je rekla: zbog ovih pjesama židovski narod nikad neće nestati.

Tihe, osobne misli zaokupljaju Ellie Sharfman godinu dana nakon atentata. O političkoj i društvenoj dimenziji napada ona gotovo uopće ne govori. Jer, nepojmljiva dimenzija činjenice da je njezin život spašen samo zbog nekoliko minuta i danas joj je u mislima. Istovremeno ona mora, kaže Sharfman, živjeti svoju sasvim normalnu svakodnevicu, prati rublje, raditi svoj posao. Ona još uvijek pokušava uskladiti to i pronaći smisao u onomu što se dogodilo. To je trauma koja je prije godinu dana pogodila čitavu židovsku zajednicu i koja još uvijek nije zacijelila.