Trauma zbog bespomoćnosti

Odmah nakon buđenja, Wanda Traczyk-Stawska odlazi u svoju dnevnu sobu i uključuje televizor. Svako jutro od 24. veljače 2022. Kao da joj je to dužnost. 95-godišnjakinja želi znati bore li se Ukrajinci još uvijek protiv ruskih osvajača. Želi biti s njima, premda samo iz svoje dnevne sobe.

Traczyk-Stawska predobro zna što znače borbe: tijekom Varšavskog ustanka protiv njemačkih okupatora 1944., tada 17-godišnjakinja je bila u sastavu jedinica poljskog pokreta otpora. U intervjuu za DW pokušava vizualizirati zvukove, mirise i okuse tog strašnog vremena. Ponekad zatvori oči i govori sporije, kao da želi uživati ​​u svakoj riječi.

"Prvih dana rata vidjela sam kako Nijemci ubijaju jedno dijete”, priča Wanda Traczyk-Stawska pognuvši glavu. "Do tada nisam mogla ni zamisliti da mogu postojati tako loši ljudi." Od tog dana željela je biti odrasla kako bi se mogla boriti.

“Mrzim rat, to je najveća glupost čovječanstva”, naglašava Traczyk-Stawska. No već dva mjeseca ponovno se suočava s njegovim strahotama. "Najradije ne bih više htjela živjeti i ne prolaziti kroz sve ovo, ali kako sam živa, osjećam se dužnom boriti se i to mogu učiniti samo tako što ću poručivati svijetu: Pomozite Ukrajini!"

Nebo iznad Ukrajine

Traczyk-Stawska se dobro sjeća osjećaja kako je to kada se ne uživa podršku u ratu protiv Nijemaca. Sada ju činjenica da Zapad ne želi uvesti zabranu leta nad Ukrajinom podsjeća upravo na taj osjećaj. "U to vrijeme nismo imali protuzračnu obranu. Vi ne možete srušiti avion puškomitraljezom. Tako da smo morali nezaštićeni gledati kako bombe padaju na naše domove. Ovo je naša najveća trauma."

"Ono što se sada događa je ogroman teret za ljude koji su preživjeli Drugi svjetski rat", kaže Agnieszka Popiel, psihijatrica i psihoterapeutica sa Sveučilišta SWPS u Varšavi. Profesorica, koja zajedno s kolegom vodi kliniku za kognitivno bihevioralno liječenje, između ostalog se bavi i traumom. Ovo sveučilište je uspostavilo telefonsku liniju za ljude koji su pobjegli od rata u Ukrajini – a i dalje se osjećaju ugroženo, zabrinuti su za rodbinu ili su doživjeli gubitak voljene osobe.

Snovi o čudovištima

Stanislaw Walski je doživio loše stvari tijekom Drugog svjetskog rata. Rođen je 1933. godine, godine kada je Hitler došao na vlast u Njemačkoj. "Ruski napad mi je psihu raskomadao u male komadiće. Nakon svih grozota koje sam doživio u Drugom svjetskom ratu, pomislio sam: ovo se više nikada ne smije ponoviti. Ali nažalost uvijek iznova ima bolesnika koji moraju ići u rat", kaže on u telefonskom razgovoru za DW.

Danas 88-godišnji Walski živi u Wroclawu. Sudjelovao je u kampanji "Nikad više rat" povijesnog centra "Zajezdnia" (Depo). U kratkim filmovima osobe koje su proživjele Drugi svjetski rat osuđuju rat u Ukrajini. Walski u svom videu govori kako je s 11 godina deportiran u logor Neumarkt/Gornju Falačku. Godinama je imao noćnu moru: lebdio je u zraku, a čudovišta su ga pokušavala zgrabiti za noge.

"Mislim da psiha malog dječaka kakav sam tada bio, nije mogla podnijeti pogled na toliki broj leševa. Pogled na ljude koji se bacaju na ogradu od bodljikave žice", objašnjava Walski. Pamti zvukove, mirise - i sveprisutnu glad. "Bilo je nepodnošljivo. Ako mi je muha uletjela u grlo, nisam ju ispljunuo, nego progutao."

S godinama se zaoštrava sjećanje

Agnieszka Popiel ističe da se stariji često mnogo življe sjećaju onoga što su doživjeli u mladosti nego onoga što se dogodilo u nedavnoj prošlosti. "Tada se iskustva duboko urezuju u sjećanje, u kasnijim godinama, kada snaga opada, to se događa sve rjeđe." Zato se sjećanja iz mladosti vraćaju snažnija i neposrednija.

Psihologinja objašnjava kako ljudi nesvjesno izgrađuju zaštitni mehanizam: Svatko tko je doživio strašne stvari pohranjuje određene podražaje poput zvukova, mirisa ili slika kako bi pripremio tijelo da se zaštiti u sličnim situacijama u budućnosti.

„Nijemci su neodlučni"

"Često čujem da smo mi tada bili neuobičajena generacija. To nije istina. Bili smo kao ljudi danas", kaže Wanda Traczyk-Stawska. U intervjuu za DW nekoliko je puta ponovila kako Ukrajinkama savjetuje da ne ostaju u Poljskoj, koja je sada postala prva država do ratišta, nego da nastave bježati na Zapad. "Znam da ove žene razmišljaju o svojim muževima koji se bore u Ukrajini. Žele biti blizu njih. Ali to je pogrešno! Muškarcima koji su ostali važno je da znaju da su njihove žene i djeca na sigurnom."

Kad joj zahvalim na razgovoru, ova borkinja iz Drugog svjetskog rata kaže da i ona ima na čemu zahvaliti: mogućnosti da razgovara izravno s Nijemcima. "Želim da se Njemačka bori za mir u svijetu. Mira neće biti sve dok postoji rat. No Nijemci previše oklijevaju."

Prije nego što me otpratila do vrata, Wanda Traczyk-Stawska odlučnim glasom kaže: "Da sam samo malo mlađa, sad bih se borila s Ukrajincima." Poljska veteranka kaže kako ljudi u susjednoj zemlji nikada ne bi smjeli odustati. Uvjerena je da će Ukrajina pobijediti: "Zato što ljudi tamo znaju, baš kao i ja, što znači sloboda, a što je ljudsko dostojanstvo."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu