Turska izborna jedinica Njemačka

Skup u zapadnonjemačkom Oberhausenu, nedaleko od granice s Nizozemskom, traje već dva sata. Atmosfera je uzavrela. Uz zvukove pop glazbe domoljubne tematike, ON se penje na pozornicu: Binali Yildrim, premijer Turske i uzdanica Tayyipa Recepa Erdogana, predsjednika Turske. Refren pop pjesme koja prati Yildirimov dolazak na pozornicu je jednostavan: „Türkiye, Türkiye", „Turska, Turska". O tomu se i radi ove subote usred Njemačke: o budućnosti Turske.

Točnije, o referendumu koji bi predsjedniku Erdoganu dao još više ovlasti. Turski patos već neko vrijeme vlada dvoranom koja je, ne slučajno, smještena ne pretjerano daleko od nizozemske granice. A i Belgija je blizu. Birači u dijaspori, to je poznato, su uvijek malo patriotskiji od onih kod kuće. Hvatanje za srce prilikom sviranja himne, minuta šutnje za pale turske vojnike, klasični domoljubni patos. Domovina se ljubi u Oberhausenu i Rotterdamu. I zato i poruka koja dolazi iz daleke Ankare glasi: „Tko svoju zemlju ljubi, glasuje sa 'DA'".

Slave se Erdogan i Atatürk

Do referenduma o ustavnim promjenama 16. travnja je ostalo dovoljno vremena da se milijunska dijaspora još jednom uputi u pravom smjeru. S 1,4 milijuna turskih glasača je "izborna jedinica Njemačka" četvrta po veličini poslije Istanbula, Ankare i Izmira. U dvorani vlada narodno veselje. Posvuda šalovi i majice s likom Erdogana. Ali i „oca Turaka", utemeljitelja moderne Turske, Kemala  Atatürka. Kontradikcija između ova dva političara mnogima u dvorani očito nije jasna.

Erdogan nije prisutan fizički, ali na svaki spomen njegovog imena u dvorani nastane frenetično oduševljenje. Na svaki spomen „neprijatelja države" koji stoje iza prošlogodišnjeg pokušaja puča, raspoloženje u dvorani se u potpunosti promijeni. I tu se prikladno dolazi do teme koja čitavo vrijeme visi u zraku i ima veze s ustavnim promjenama. „Smrtna kazna, smrtna kazna...", odjekuje dvoranom. Usred Europske unije u poodmaklom 21. stoljeću. No Erdogan propagira čak uvođenje smrtne kazne. I za ovu ideju mu pokušaj puča dobro služi.

Uvoz politike mržnje

I upravo zbog ovakvih slika je već i uoči masovnog predizbornog skupa u Oberhausenu, u „izbornoj jedinici Njemačka", u javnosti bilo mnogo kritike na ovakvu vrstu političke propagande.  I dok u Turskoj, stotine novinara, odnedavno i dopisnik njemačkog dnevnika „Die Welt", sjede u pritvoru, predstavnik ovog režima smije javno govoriti usred Rurske oblasti. No ne postoji pravni osnov za zabranu ovog skupa, mada je on mnogima u Njemačkoj trn u oku.

Zagriženi poklonici Erdogana u publici smatraju naravno da je ispravno to što vlasti nisu ni pokušale zabraniti ovaj skup. „Pa i Merkel smije govoriti u Turskoj ako to poželi", kaže Ilyas Ocik, jedan od sudionika skupa. Po njemu će Turska postati mnogo mirnija nakon referenduma - ukoliko se većina izjasni s "Da", dodaje. A ovo u Oberhausenu, kaže, nije predizborni nego informativni skup koji pruža uvid u prednosti uvođenja predsjedničkog sustava u Turskoj.

Neka druga Turska

No turska zajednica u Njemačkoj ipak nije tako homogena. Sudionike skupa su na željezničkom kolodvoru dočekali prosvjedi pripadnika pokreta „Ne" koji se protive politici predsjednika Erdogana. "To što oni planiraju je jedan fašistički ustav", kaže Yüksel Koc, organizator prosvjeda koji je okupio pripadnike raznih skupina koje se ne slažu s time kako Erdogan uređuje Tursku. Kurdske, alevitske skupine, ženske organizacije koje se bore protiv sve jačeg pritiska na žene u Turskoj i predstavnici turske oporbe. Svi oni su se skupili ove subote u Oberhausenu. Njihov predstavnik Koc je čak mišljenja da Yildirim svojim govorima, iz Turske uvozi "politiku mržnje u Njemačku".

U međuvremenu u dvorani u Oberhausenu Yildirim svoj jednoipolsatni govor privodi kraju. Govor završava kako je i počeo: uz gromoglasne zvukove turske domoljubne glazbe: „Turska, Turska". „Dao nam je do znanja da mi Turci ovdje nismo sami", kaže posjetitelj Niyazi Kutlu i dodaje kako Yildirim nije intelektualac, nego "jedan od nas“.

Politička sudbina Turske se odlučuje 16. travnja. A nastupom u Oberhausenu je turski premijer očito tu publiku već potpuno privukao na svoju stranu.