Turski nacionalizam preko antičkih starina
25. travnja 2013Efez, Pergamon, Troja... Sve su to antički velegradovi neprocjenjive arheološke vrijednosti koje istražuju vojske arheologa iz čitavog svijeta. Ali, sve su to mjesta u Maloj Aziji koja se već odavno nalaze u Turskoj - i Ankara zahtjeva povrat najvažnijih nalaza u tu zemlju. Još u doba dok je Turskom vladao sultan, svaki izvoz arheoloških vrijednosti je bio - zabranjen.
Na tim nalazištima već odavno djeluju njemački arheolozi - i ne samo Heinrich Schliemann koji je još 1873. vjerovao kako je otkrio Troju. Ali ta suradnja Njemačke i Turske koja traje već preko 150 godina je na rubu propasti zbog zahtjeva za povratom i nemogućim uvjetima arheolozima koji istražuju nalazišta u današnjoj Turskoj.
Nisu pogođeni samo njemački muzeji: Turska traži "svoje" eksponate i iz British Museuma ili New Yorker Metropolitana, a stanje je nedavno eskaliralo i na dva nalazišta gdje su istraživali arheolozi iz Francuske i gdje su radovi morali biti obustavljeni.
Ako im se i ponudi prst...
S druge strane, Njemačka je donekle čak izlazila u susret zahtjevima Turske. Još 2011. je tadašnji ministar kulture Turske Ertugrul Günay zatražio da se iz berlinskog muzeja za umjetnost Male Azije u Tursku vrati takozvana sfinga iz Hatuše. Ovaj nalaz, star preko 3.000 godina je još od Prvog svjetskog rata u Berlinu, a Ankara je zaprijetila da, ako ne dobije taj eksponat, njemački arheolozi neće smjeti djelovati u Turskoj.
Na koncu, sfinga je vraćena, ali kako objašnjava pročelnik Zaklade pruskog kulturnog dobra Hermann Parzinger, ne kao ustupak ovoj očitoj ucjeni, nego kao čin dobre volje Njemačke. Jer tom su prilikom potpisani i sporazumi o boljoj suradnji arheologa dviju zemalja, a u Berlinu se pripremala i velika izložba o Pergamonu gdje su se Nijemci nadali da će im Turska posuditi poneki eksponat.
Ali iako je sfinga u Turskoj, svi sporazumi su ostali tek mrtvo slovo na papiru: za izložbu 2012. nije stigao niti jedan eksponat iz Turske, a umjesto suradnje, čuju se samo još novi zahtjevi Ankare. Tom politikom je nastavio i novi ministar kulture Turske Omer Celik koji od Njemačke traži ispriku jer su njeni arheolozi u Turskoj iza sebe, kako se izrazio, ostavili "puste predijele" i kategorički zahtjeva povrat još pet antičkih objekata iz berlinskih muzeja.
"Turci žele tek turističke atrakcije"
Da apsurd bude veći, iako je doista točno kako ima eksponata koji su prokrijumčareni iz Turske ili su kupljeni na crnom tržištu, nerijetko od kradljivaca i ilegalnih kopača, čak tri od traženih pet eksponata - torzo ribara iz Afrodizijasa, sarkofaga Hadži Ibrahim Velija i jednog molitvenog oltara iz 13. stoljeća - su, usprkos načelnoj zabrani, legalno došli u Njemačku uz punu suglasnost (tadašnjih) turskih vlasti.
Ernst Pernicka koji je mnogo godina vodio iskopavanje nalazišta u Troji, uvelike sumnja da je Turskoj uopće stalo do tih kulturnih dobara - nego do nečeg posve drugog: žele turističke atrakcije, "arheologiju u akciji" i umjesto znanstvenog proučavanja nalazišta od arheologa traže tek da nalazišta pripreme za predstavu kojom će moći privlačiti turiste.
Zapravo, to priznaje i turski povjesničar Edhem Eldem koju ukazuje, ne samo na sve veći turski nacionalizam u odnosu prema stručnjacima drugih zemalja, nego i na činjenicu kako je područje arheologije podređeno ministarstvu kulture - i turizma! S druge strane, niti Ankara nimalo ne oklijeva važna arheološka nalazišta poput Alianoia ili Hasankeifa žrtvovati i potopiti pod akumulaciono jezero - usprkos svim prosvjedima znanstvenika iz svijeta.
I na koncu, čak i da se može vjerovati turskim vlastima kako im je stalo do kulturnog dobra iz razdoblja daleko prije dolaska Selđuka - današnjih Turaka na to područje, onda bi se i Turska morala odreći nekih eksponata kojima se ponosi. Na primjer, glasoviti Aleksandrov sarkofag koji je još od 1887. u Arheološkom muzeju u Istanbulu, morao bi biti vraćen zemlji gdje je i pronađen. Nekad je sve to bilo Osmansko carstvo, ali danas je to - Libanon.