U Minsku se odlučuje o sudbini Ukrajine

„Ne brinite zbog sastanka u Minsku.“ Aleksander Lukašenko je zajamčio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu prilikom susreta u Sočiju da će susret biti izuzetno dobro organiziran. Tu se, osim Putina, očekuju ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Francois Hollande.

Bliskost s Kijevom

Minsk je, još i prije Berlina, postao važna lokacija za diplomatske susrete u vezi s krizom u Ukrajini. Krajem kolovoza 2014. tamo su predsjednici Porošenko i Putin imali svoj prvi razgovor u četiri oka. U rujnu su u Minsku predstavnici vlade u Kijevu i proruskih separatista iz istočne Ukrajine postigli suglasnost oko neke vrste mirovnog plana. Vođe samoproglašenih narodnih republika Donjecka i Luhanska time su neizravno dobili legitiman status. Njihovi dogovori u međuvremenu su pogaženi. Borbe u istočnoj Ukrajini su sve žešće.

Minsk nije slučajno postao tako važan. Otkako je prije godinu dana počela kriza u Ukrajini, Bjelorusija je na neutralnoj poziciji. Krajem veljače 2014., uoči pripajanja Krima Rusiji, Lukašenko se zauzeo za očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine. Za razliku od Rusije, on je odmah priznao novo ukrajinsko rukovodstvo, a krajem svibnja čestitao novom ukrajinskom predsjedniku Porošenku na pobjedi na izborima, pa i otišao u Kijev kada je ovaj preuzimao dužnost. Krajem prosinca 2014. ponovo je otputovao u ukrajinski glavni grad da bi pregovarao s Porošenkom.

Kolika je neutralnost Bjelorusije?

U stvarnosti je, međutim, Lukašenko dugogodišnji i prisni saveznik Moskve. Danas se više nitko ne sjeća da su Rusija i Bjelorusija 1997. čak osnovale zajedničku državu, koja formalno postoji i danas. Bjelorusija i Rusija su osnivački članovi Euroazijske ekonomske unije bivših sovjetskih republika koja je od 1. siječnja 2015. i pravno počela postojati. Dvije zemlje imaju stalno i razmirice oko trgovinskih pitanja. Tako je Rusija nedavno ograničila uvoz hrane iz Bjelorusije, što je naljutilo Lukašenka. No, Moskva i Minsk su ipak u čvrstom savezu.

Dvije zemlje tijesno surađuju i na vojnom planu. Zajedno su članice Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti. Rusija u Bjelorusiji ima svoju radarsku postaju, a tamo su stacionirani i ruski vojni zrakoplovi i helikopteri. Do 2016. trebala bi biti izgrađena i ruska zrakoplovna baza u Bobrujsku – 250 kilometara sjeverno od granice Bjelorusije s Ukrajinom.

„Pomoć“, a ne „posredovanje“

Astrid Sahm, stručnjakinja za Bjelorusiju i gostujuća znanstvenica berlinske Zaklade za znanost i politiku, smatra da najnovije prijateljstvo Bjelorusije i Ukrajine nije ništa novo. „Lukašenko je, i pored toga što je odbacivao takozvane obojene revolucije, poslije 2004. održavao dobre kontakte s tadašnjim ukrajinskim predsjednikom Juščenkom“, kaže ona za DW i dodaje da su upravo zato novi ukrajinski vlastodršci zatražili njegovu podršku.

Sam Lukašenko naglašava da ne voli riječ „posrednik“ i da radije govori o „pomoći“. „Mi nismo mirotvorci, nismo se prijavili za tu ulogu“, rekao je on na jednoj konferenciji za novinare krajem siječnja.

„Posljednji europski diktator“ nije više mrzak

Rusija se ne izjašnjava o upadljivo prijateljskom odnosu Lukašenka prema novoj vlasti u Kijevu. Moguće je da Moskva na taj način želi sačuvati mogućnost direktnog kontakta s Kijevom. Samo mali broj političara u Moskvi zamjera Lukašenku da je „na pogrešnoj strani“.

Na vanjskopolitičkom planu Lukašenko profitira od svojih diplomatskih usluga: Zapad ga smatra „posljednjim europskim diktatorom“; on se, zajedno s drugim predstavnicima bjeloruske vladajuće elite, nalazi pod sankcijama Europske unije. A sada bi ga Angela Merkel i Francois Hollande mogli pozdraviti kao domaćina summita. Latvija, koja trenutno predsjeda Europskoj uniji, ne isključuje mogućnost da pozove Lukašenka na summit EU-a o „istočnom partnerstvu“ u Rigi koji se održava u svibnju. Na ranijim summitima te vrste je bio nepoželjan. Sada bi mogao dobiti na popularnosti u Bjelorusiji, čiji je predsjednik od 1994. U rujnu će ponovo kandidirati za tu funkciju.