U potrazi za najmanjim zajedničkim nazivnikom

Na početku Opće skupštine UN-a njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier upozoravao je na opasnost od pretjeranog optimizma kada je riječ o rješavanju problema u Siriji. Na kraju zasjedanja više nije morao upozoravati – situacija u toj zemlji je postala tako mračna da bi bacila u očaj i najveće optimiste. Pri tome je vojska političara i diplomata u New Yorku upravo to nastojala spriječiti.

Među njima je to prije svega pokušavao američki predsjednik Barack Obama koji je razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Razgovor je dao mršave rezultate, ali je do njega barem došlo. I tek što je završen, Rusi su počeli sa zračnim napadima u Siriji - s nejasnim ciljem i minimalnom koordinacijom s Amerikancima. Rusija je demonstrirala silu i povrijedila Obamu. Steinmeier je s pravom upozorio Rusiju da više ne poduzima samostalne akcije.

Slabi Ujedinjeni narodi

Hoće li uspjeti Putinova računica – i na kraju pobijediti vojna sila umjesto diplomacije? Jesu li pregovarački procesi samo razdoblje razvedravanja u politici u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje vojna mašinerija? Ili drugim riječima: jesu li Ujedinjeni narodi u ovom sukobu prestali postojati?

Sedamdeset godina nakon što su osnovani, njihova nemoć nije mogla jasnije izaći na vidjelo. Rusija je svojim vetom blokirala rezolucije Vijeća sigurnosti o Siriji. Svjetska organizacija je osuđena na pasivnost. I pored toga, posljednjih godina je diplomacija uspijevala odnijeti i pokoju pobjedu. Steinmeier s pravom ukazuje na pozitivan primjer nuklearnog sporazuma s Iranom. I tu su Rusija i SAD sjedili za stolom. Trenutno je vrlo teško zamisliti takvu mogućnost rješavanja sirijskog sukoba. Ipak, Steinmeier i Obama vjeruju u snagu diplomacije, iako put do rješenja izgleda dug a u igri su vrlo različiti interesi: rusko-američke suprotnosti, regionalne sile Saudijska Arabija i Iran – što na sirijskom tlu dovodi do brutalnog ratovanja za tuđ račun.

Posebna uloga za Njemačku

Nijemci bi – prema želji Amerikanaca – trebalo doprinijeti rješavanju sirijske krize. To je više muka nego čast. Ali, Berlin ima još otvorenih veza s Moskvom. A to bi – baš kao i u nuklearnim pregovorima s Iranom – moglo biti od neprocjenjive vrijednosti.

Njemački ministar vanjskih poslova Steinmeier ponudio se kao pregovarač. On želi sukobljene vlastodršce dovesti za isti stol. U svom govoru je potražio zajednički nazivnik među različitim protivnicima: Siriju kao sekularnu, demokratsku i ujedinjenu državu u kojoj nasilje nema šanse. Ali, u tome najsporniju ulogu ima buduća uloga sirijskog diktatora Bashara al-Assada. Strašno je to što Europljani koje muče rijeke izbjeglica pri tome više izlaze u susret Putinu nego Amerikancima.

Sve i ako UN do sada nije bio u stanju zaustaviti rat u Siriji koji bjesni već četiri godine, u New Yorku su barem svi akteri bili prisutni. A UN-ov tjedan je ponovo razvio vlastitu dinamiku. Idući tjedni i mjeseci će pokazati kako će se ona razvijati.