U rukama snaga Državne sigurnosti

"Još nije završeno", kaže Peter Wachs. Odnedavno ima ljudi koji ga izbjegavaju. Upućivane su mu i uvredljive riječi. Da je izdajnik. To je počelo, kaže Peter Wachs, nakon što je u ožujku u jednom velikom njemačkom tjedniku objavljen tekst o probama za predstavu "Moj dosje i ja". U ovoj predstavi redatelj Clemens Bechtel na pozornicu izvodi devet građanki i građana Dresdena koji su imali iskustva s dosjeima bivše istočnonjemačke tajne službe Stasija. Peter Wachs je jedan od tih građana. On je 30 godina bio doušnik Službe državne sigurnosti, takozvani IM.

Ljudi kao što je Peter Wachs bilo je mnogo u bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR). To su bili ljudi koji su kao vanjski suradnici špijunirali, bilježili i izvještavali. Informacije su prosljeđivali o kolegama, najboljim prijateljima, šefu. Nakon 1989., dakle nakon pada Berlinskog zida i nakon što se nazirao kraj DDR-a, svi su ti doušnici nestali i postali praktično jedna vrsta fantoma. Nitko nije bio spreman priznati da je bio doušnik. Ili gotovo nitko. Rijetki su ljudi koji se kao Peter Wachs usuđuju izaći u javnost i ispričati svoju priču.

Između polica u kojima su smješteni dokumenti Peter Wachs sada stoji na maloj pozornici Nacionalnoga kazališta u Dresdenu. Nije mu uvijek lako pričati, zakašlje se i pokušava napraviti odstojanje prema vlastitoj ličnosti. On govor ne počinje riječju "ja" već sa: „Zamislite, Vi ste. Peter Wachs je kao mladić doživio bombardiranje Dresdena, nakon toga više nije želio da bude rata, postao je socijalist iz uvjerenja, želio je izgraditi DDR i 20 godina je surađivao s Ministarstvom za državnu sigurnost DDR-a. Za njega je to bio mirovni rad. Od tog rada je profitirao. Kao dijete radnika je mogao studirati u Moskvi. Istovremeno je i na svojoj koži osjetio apsurdnost DDR-ovog sustava. Njegova prva ljubav u vezu je stupila samo da bi ga špijunirala. Ni doušnici nisu bili sigurni od doušnika.

Kontrola i zastrašivanje

Lik iz romana Franza Kafke - Josef K.  je jednog jutra uhićen, iako nije uradio ništa loše. "Netko je morao oklevetati Josefa K." Clemens Bechtel u svojoj predstavi ističe ovaj citat. Jer, slično kao i u Kafkinom romanu događalo se i u DDR-u. Ministarstvo za državnu sigurnost DDR-a nije bilo nadležno samo za inozemstvo veći i za kontrolu i zastrašivanje vlastitoga stanovništva. Iz straha da u vlastitim redovima postoje neprijatelji, desetljećima je nadzirano stotine tisuća stanovnika. Posljedice tog nadzora nerijetko su bile zatvorske kazne.

Kako je radila tajna policija, može se vidjeti na primjeru ljudi koji sadržaj svojih dosjea pohranjenih kod Stasija, sada potvrđuju na pozornici: Catherina Laube koja je studirala teologiju uhićena je jer se u njezinom čitalačkom  kružoku diskutiralo i o zabranjenim spisima. Učitelja Maxa Fischera, koji nije želio postati doušnik, špijunirali su njegovi učenici i kolege. Andreas Warschau, socijalist iz uvjerenja koji je tražio poboljšanje uvjeta u procesu proizvodnje, neprekidno je prisluškivan i praćen od strane suradnika Stasija. Gottfried Dutschke osuđen je na zatvorsku kaznu zato što nije otkrio planove svojih prijatelja o bijegu na Zapad. Ili, Evelin Ledig-Adam, čiji se brak raspao zato što nije mogla živjeti s tajnom da je njezin muž, glazbenik, postao doušnik samo da bi dobio dozvolu za slobodna putovanja. Obično se radilo o sitnicama koje su dovodile do teških posljedica, nekada je bio potreban samo pogrešan pogled ili pogrešna riječ.

Sasvim obični ljudi

U predstavi koja traje sat i pol predstavljen je život ovih običnih ljudi kao u kaleidoskopu - njihova sjećanja, tonski zapisi, bilješke, fotografije uz koje oni pričaju tko su nekada bili i što su postali. Često govore o strahu, nepovjerenju, očaju. Stasijev sustav za nadzor odlučivao je o karijerama, razbijao obitelji i prijateljstva. To je ostavilo traga i u sadašnjosti. U svakodnevici su ti tragovi nevidljivi, ali u kazalištu se bar mogu osjetiti.

Predstava redatelja Clemensa Bechtela nastala je u sklopu međunarodnog projekta "Parallel Lives", u kojima se kazališta iz šest zemalja bivšeg Istočnog bloka bave tajnama svojih tajnih službi.