Ugljen na lošem glasu - ali još uvijek bez adekvatne zamjene

Doduše - rezerve ugljena mogle bi potrajati još 100, a neki vjeruju i 400 godina, no izbog ispuštanja ugljičnog dioksida i narušavanja krajolika do kojeg dolazi pri vađenju ugljena, ugljen je na lošem glasu.

U Njemačkoj se posljednjih godina sve glasnije zahtjeva da se što prije prestane koristiti ugljen, koji je štetan za okoliš, i nepouzdanu atomsku energiju, te pređe na korištenje obnovljivih energija. No još se uvijek tri četvrtine ukupne količine električne energije dobiva konvencionalnim putem, od toga polovina na isti način kao i prije pola stoljeća: sagorijevanjem ugljena kako bi se proizvela vodena para koja pokreće turbine za proizvodnju električne struje.

Profesor Joachim Krautz sa Sveučilišta u Cottbusu smatra da se to treba promijeniti. Tijekom proteklih stotinu godina došlo je do velikih promjena - što se tiče učinkovitosti termoelektrana, koja je porasla s 5 na gotovo 45 posto, kao i smanjenja štetnosti za okoliš.

"Htio bih ukazati na tehnologiju odstranjivanja prašine iz 40- tih godina i odstranjivanja sumpora iz 80-tih godina. Slijedeći je korak odstranjivanje ugljičnog dioksida. I taj će se korak moći tehnički izvesti," kaže profesor Krautz.

No za to će trebati još vremena jer to što će se slijedeće godine realizirati kao pilot projekt, a kao termoelektrana će biti puštena u pogon tek nakon 2015. godine.

"Čišći" ugljen uz pomoć nove tehnologije

Nova tehnika funkcionira - barem u malom omjeru. Tu se misli na takozvanu "oxyfuel" tehniku, u čijoj su razradi sudjelovali i znanstvenici iz Cottbusa. Ugljen pri tome sagorijeva uz pomoć čistog kisika, a ne uz pomoć zraka koji nas okružuje, kao što je to slučaj na primjer u kućnom kaminu. Pri tome se ugljen vezuje s kisikom iz zraka i tvori ugljični dioksid.

"Osim toga u zraku je veliki udio ostalih plinova koji se u normalnim elektranama nalaze i u ispušnim plinovima. U tehnici oxyfuel uopće ne dolazi do paljenja tih plinova, što znači da ih nema niti u ispušnim plinovima. Budući da paljenje ugljena provodimo samo čistim kisikom, dobivamo gotovo potpuno čisti ugljični dioksid kojeg se može komprimirati ili transformirati u tekuće stanje i na taj da način transportirati i uskladištavati."

U Norveškoj i u Kanadi se već godinama ugljični dioksid komprimira u skladišta zemnog plina i nafte, i iz njega se uzima sve što se još može iskoristiti, a ostatak štetnih plinova se skladišti. Te će se ostatke zacijelo u budućnosti isto tako moći koristiti, smatra Bernd Meyer, profesor rudarstva iz Freiberga:

"Ukoliko nam pođe za rukom da u budućnosti dođemo do katalizatora i rješenja kako da od ugljičnog dioksida proizvodimo različite produkte, bilo bi to rješenje problema s odlaganjem ugljičnog dioksida. Pri tome misim na plastične mase i materijale koji se zasnivaju na ugljičnom dioksidu, no čiju mi tehnologiju još uvijek nismo savladali."

Znanstvenici iz Freiberga trenutno proučavaju tehnologiju pretvaranja ugljena u plin, pri čemu se ugljen u nekoliko faza pretvara u zapaljivi plin, takozvani "synthegas." Taj se plin pročišćava tako da se iz njega otklone štetni sastojci prije nego li se proslijedi do plinskih turbina koje proizvode struju.

"Plinske turbine su daleko učinkovitije budući da u njima temperature nisu ograničene kao u parnim turbinama gdje je temperatura 700 stupnjeva. Već se danas mogu graditi termoelektraneu kojima se znatno prelazi učinkovitost od 50 posto," kaže Meyer.

No takve će se termoelktrane masovno moći koristiti tek od 2020. godine. Kritičari smatraju da je to prekasno i traže što hitnije prebacivanje na energiju koju se dobiva od vjetra, sunca i biološke mase. Udio takve energije do 2020 godine će još uvijek biti prenizak da bi se moglo potpuno odustati od ugljena. Pogotovo ne u zemljama poput Kine, Indije ili Brazila, koje u pravilu koriste zastarjelu tehnologiju niske učinkovitosti koja znatno više zagađuje okoliš od suvremne tehnologije.

Što bi dakle trebalo poduzeti kako bi se zaštitila klima? Industrijske bi nacije trebale pomoći da se u svijetu koristi samo najmodernija tehnologija. Da za to postoji veliki interes u svijetu potvrđuje i činjenica da se na njemačke fakultete strojarstva i elektrotehnike upisuje i vrlo velik broj stranih studenata koji žele upoznati nove tehnologije.