Ukrajina između rata i mira

Tamo gdje su nekoć bili prozori danas su samo čađave rupe. Granate su uništile većinu stanova u betonskim zgradama grada Lisičanska, u njima se više ne može stanovati. I svejedno su tu još uvijek dva umirovljenika, „na drugom katu“, kaže Fjudor Aleksandrovič na ulici. Prilazi mu njegova susjeda Nina Hutujhova. Sudbina je na neobičan način spojila ovih dvoje 66-godišnjaka. „Moj je muž preminuo 2014., nakon teške bolesti“, kaže ona. Baš kao i Fjudorova supruga. Hutujhova danas živi kat iznad Aleksandroviča.

Vode već odavno nema, vodovod je uništen. U ljeto 2014. zgrada je bombardirana kada su ukrajinske trupe protjerale proruske separatiste iz grada u kojem je živjelo oko 100 tisuća ljudi. „Barem opet imamo struju“, kažu njih dvoje. Za grijanje. Gradska uprava je umirovljenicima ponudila alternativni smještaj. „Ali to je bilo zapravo namijenjeno beskućnicima“, kaže Nina. I dodaje kako će radije ostati u polu-srušenoj zgradi sa svojim susjedom. Oboje se nadaju državnoj pomoći, „kompenzaciji“ za uništene stanove. Tim novcem bi mogli kupiti novi stan. „Hoću biti siguran da mi stan doista pripada“, kaže Fjudor. „Pisali smo našem gradonačelniku i premijeru Jacenjuku.“ Odgovor nije stigao. Na obnovu i dalje čekaju.

Šanse za obnovu?

Takvo stanje je u većini gradova uzduž fronte u okrugu Luhansk. Dvije trećine teritorija je pod kontrolom vlade u Kijevu, glavni grad istoimenog okruga zauzeli su proruski separatisti. Gradska uprava se preselila u industrijski grad Severodonjeck, sjevernije od linije bojišta. Tamo Jeff Wilkinson vodi regionalni ured UNHCR-a, organizacije Ujedinjenih naroda za pomoć izbjeglicama. Dok se nešto južnije, u regiji Donjeck, iz dana u dan krši primirje, Kanađanin u Severodonjecku vidi šanse za obnovu. „Tisuće obitelji su pogođene ovim konfliktom, možda će se vrata sada otvoriti mrvicu kako bi se ljudima moglo pomoći. Još do prije godinu dana i ovdje na sjeveroistoku Ukrajine to nije bilo moguće zbog žestokih borbi.

Samo u okrugu Luhansk po navodima UN-a živi 244.000 prognanika, to je više od četvrtine osoba koje su u Ukrajini morale napustiti svoje domove. Dok sukob u Ukrajini polako pada u zaborav na međunarodnoj razini, i kijevska vlada se gotovo uopće ne brine oko ljudi na fronti.

Rusija će ostati

U organizaciji UNHCR-a i nevladine organizacije Norveško vijeće za izbjeglice (NRC) nešto južnije od Severodonjecka je pokrenut program obnove. Do sada su izgrađene dvije nove kuće. „Počinjemo s pilot projektom“, kaže Tatjana Stepikina. I dodaje kako ima novca za 30 kuća. Ova anglistica je i sama prognanica iz pobunjeničke utvrde Luhansk, tamo je radila na sveučilištu.

Ona i njezine kolegice i kolege su se na početku konflikta prije dvije godine brzo našli na meti proruskih šefova pobunjeničkih snaga. „Bojim se da je Rusija došla u našu zemlju kako bi tu ostala“, kaže ona bez ikakvih iluzija. Ako bi to Ukrajina htjela, ona bi mogla možda i vratiti zauzeta područja, priča Tatjana. „Ali to nije politički cilj.“ I vjerojatno bi bilo moguće samo uz nove stravične borbe, kao i prije godinu dana, prije Minska, kada se pod njemačkim i francuskim posredovanjem pregovaralo o mirovnom sporazumu. Ostaje dakle priviknuti se na predodžbu da će crta bojišnice na duže vrijeme ostati unutar-ukrajinska granica, u najboljem slučaju s točkama na kojima će s jedne na drugu stranu moći prelaziti civilno stanovništvo.

Čekanje i čekanje…

Na krajnjem sjeveroistoku postoji jedan takav prijelaz. Tamo ljudi i po tri sata čekaju na temperaturama ispod nule. „Srećom postoji šator u kojem se možemo ugrijati“, kaže jedan vojnik na strani koju kontroliraju Ukrajinci. Preko prolaza se pušta samo po troje, četvero ljudi. Kontrolira se putovnice, pa onda i vrećice sa stvarima koje su kupili na drugoj strani. „Uzeo sam hranu i odjeću, u Luhansku imamo doduše sve ali je skuplje nego ovdje na drugoj strani“, kaže jedan muškarac. Sve je poskupjelo nakon izbijanja rata 2014. Mnogi na drugu stranu idu i kako bi preuzeli mirovinu, neki primaju čak i dvije mirovine, jednu „rusku“ i jednu „ukrajinsku“.

Kritike na račun pobunjenika

Ljubov Avertenko kritizira pobunjenike koji su „sve pokrali prije nego što su početkom rata prekinuti bankovni transferi“. U Luhansku su pobunjenici sve uništili, i banke i bankovne automate, kaže ova umirovljenica. Ona je hrabra, ne libi se otvoreno kritizirati pobunjenički režim. Ona u međuvremenu živi na obje strane nove „granice“, u Luhansku se nalazi obiteljski stan. Ali djeca se već odavno nalaze na strani koju kontroliraju ukrajinske snage.

Život nekako mora ići dalje. Te misli ispred svoje bombardirane zgrade ima i Nina Hutujhova. 66-godišnja umirovljenica iz Lisičanska, koja se, baš kao i njezin susjed Fjudor, nada pomoći države kako bi si kupila novi stan. I onda tiho priča o jednoj ideji koja bi mogla donijeti novi zaokret u njezinoj sudbini: „Kad bismo spojili naše obje mirovine, možda bismo si mogli iznajmiti novi stan.“