Ukrajina: život pod bombama

Inna Sovsun je stalno u pogonu. Sjedi za laptopom u kući blizu Kijeva i komunicira s novinarima. Ona govori dok se ruske trupe sve više približavaju ukrajinskom glavnom gradu, a žestoke borbe se već vode oko predgrađa poput Irpina. U blizini se čuju pucnjava i eksplozije granata. Ponekad, kaže, nastavi pričati čak i kad čuje alarm za zračni napad.

Komunikacija s novinarima je sada njezina misija.

Ova ukrajinska političarka od jutra do mraka daje intervjue, tečno govori engleski, studirala je u Švedskoj i živjela u SAD-u. Sada zapadnim medijima objašnjava i opisuje rat u svojoj zemlji. I moli da se hitno pošalje pomoć. "Dosadašnje sankcije nisu ni približno dovoljno stroge", kaže ona. "Zahtijevamo potpuni trgovinski embargo. Sankcije koje će paralizirati rusko gospodarstvo tako da više nema novca za kupnju oružja." Ona misli na bojkot nafte, plina i ugljena iz Rusije.

Inna Sovsun je zastupnica liberalne i proeuropske stranke Golos Zmin u ukrajinskom parlamentu. Izgleda umorno tijekom zoom intervjua za DW. Posljednja dva tjedna spava najviše tri sata dnevno. Trenutno živi kod prijatelja koji imaju dobru internetsku vezu. I vlastiti podrum u zgradi. Tamo gdje je njen stan nema podruma. Koliko je puta morala potražiti sklonište u podrumu više ni sama ne zna. Alarm se u Kijevu oglasi svakih nekoliko sati.

Utorak je, 13. dan rata kada smo uspjeli uspostaviti vezu. Inna Sovsun nije vidjela svog devetogodišnjeg sina od početka ruskog napada. Iz predostrožnosti ga je odvela iz Kijeva, s ocem je na zapadu zemlje, gdje je trenutno sigurnije.

Odlazak iz glavnog grada za nju nije dolazio u obzir. Njeno je mjesto sada u Kijevu, baš i zbog sina. On joj je motivacija, ono što ju tjera da se svim silama bori za budućnost zemlje. Kad ga je nazvala prvi put nakon rastanka, upitao ju je: "Mama, kad ćemo se opet vidjeti?" Tada je samo zaplakala.

Bijeg iz Harkiva - i povratak

Victora najviše brine srednja od troje kćeri. Ona ima 12 godina i užasno se boji. Starija sestra je naizgled vrlo mirna. A najmlađa, ima samo šest godina, baš i ne razumije što se događa.

DW je u kontaktu s Victorom od početka ožujka. Svaki dan šalje kratke WhatsApp poruke. Kad god se usudi izaći iz podruma u dvorište, gdje ima internetsku vezu.

Obitelj živi sa svojim psom i dvije mačke u ratom zahvaćenom Harkivu, drugom najvećem ukrajinskom gradu na sjeveroistoku zemlje. Victor je informatičar, obitelj ima svoju kuću.

1. ožujka, u 8 sati ujutro, krstareći projektil uništio je zgradu regionalne uprave na središnjem Trgu slobode u Harkivu. 10 minuta kasnije, druga eksplozija potresla je srce grada. Victor i njegova obitelj su čuli i osjetili udare, njihova kuća je udaljena samo četiri kilometra.

U njihovoj neposrednoj blizini bilo je relativno mirno, napisao je dan nakon napada. To je bila situacija tog trenutka. Ali strah je uvijek prisutan da bi sljedeća raketa mogla njih pogoditi. "To je stalno balansiranje između odluke o odlasku i ostanku. Trenutno imamo osjećaj da je sigurnije ovdje dolje u našem podrumu nego negdje na ulici."

Roditelji pokušavaju djeci pružiti osjećaj normalnosti, koliko je to moguće. U podrumu su sve uredili, djeca imaju knjige i mogu igrati preuzete igrice na mobitelima, tabletima i laptopima koje su ranije skinuli. "A dobili smo i slatkiše da im odvratimo pažnju."

Ali stalne eksplozije ih iscrpljuju: u ponedjeljak (7. ožujka) obitelj je odlučila ipak napustiti Harkiv zbog teških zračnih napada.

Postaju izbjeglice u vlastitoj zemlji i autobusom putuju do skoro 150 kilometara udaljenog grada Poltave. Ovdje su privremeno smješteni u jednom stanu. Ali Victor ostaje samo jednu noć. Zatim sjeda na vlak i vraća se u Harkiv. „Želim se pridružiti volonterima."

Odvajanje od supruge i tri kćeri bilo je teško. „Ali uvjereni smo da ćemo se uskoro ponovno vidjeti." Victor želi pomoći, dostaviti vodu i hranu ljudima koji su još u Harkivu i ne mogu se brinuti sami za sebe. Želi raskrčivati ruševine. Zar se ne boji? "Ne", kratko odgovara Victor.

Bijeg u Karpate

Jurij je također napustio Harkiv, zajedno sa suprugom i 17-godišnjom kćeri. Na putu su automobilom bili nekoliko dana. Kuća u kojoj su živjeli još uvijek stoji, ali mnoge zgrade u njihovom kraju su uništene, uključujući i susjednu kuću. Pogođena je ubrzo nakon njihova odlaska.

Cilj obitelji je jedan gradić u Karpatima. Jurijev je poslodavac tamo unajmio hotelsku sobu. "Stigli smo. Ovdje nema bombi", piše 7. ožujka. Po prvi put od izbijanja rata je spavao cijelu noć.

„Imali smo sreću što smo uspjeli napustiti Harkiv neozlijeđeni. A moj poslodavac je platio sobu za dva tjedna." Nakon toga, vlasnik hotela obitelji je nesebično ponudio da se preseli u njegovu privatnu kuću u selu u podnožju planina. Za to nije želio nikakav novac. „Naravno da smo prihvatili", kaže Jurij.

I on bi se želio vratiti u Harkiv. „Vrijeme će pokazati hoće li to biti moguće." Teško može zamisliti da u potpunosti napusti svoju zemlju. „Volim Ukrajinu."

Načelno, ni on ni Viktor trenutno i ne mogu napustiti zemlju: svi vojno sposobni muškarci moraju ostati kako bi u slučaju potrebe i oružjem branili svoju domovinu.

Jurij teško može podnijeti da se njegov rodni grad svakim danom sve više pretvara u ruševinu. Ipak, ne može razumjeti da je toliko ljudi u zemlji razočarano ili ljuto zbog NATO-ovog jasnog odbijanja uspostave zone zabrane letova - na što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij više puta pozivao. „Znam da ovo nije vaš rat. Svaka se vlada prvo mora pobrinuti za svoje građane", kaže Yurii.

Osjeća veliku podršku iz cijelog svijeta. „Pobijedit ćemo. Učinit ćemo to sami."

Razočaranje Zapadom

„We are standing" ('Mi još uvijek stojimo'), piše Victor putem WhatsAppa iz Harkiva.

Za razliku od Jurija, Viktor je duboko razočaran Zapadom. On misli da Zapad ostavlja Ukrajinu na cjedilu. „Bijesan sam zbog odbijanja NATO-a da uspostavi zonu zabrane letova ili barem da nas opremi modernim protuzračnim oružjem."

Ton Inne Sovsun također postaje povišen kada se o tome razgovara. „Ukrajina je odustala od svog nuklearnog oružja 1994. jer nas je Zapad uvjeravao da će nam dati sigurnosno jamstvo. Ali sve što sada dobivamo je izgovor zašto to nije moguće. U međuvremenu, Rusi nastavljaju bacati bombe po nama."

Promatrači se slažu da će Rusija u narednim danima krenuti u napad na glavni grad. Minimum koji Ukrajini sada treba su borbeni avioni, smatra zastupnica Sovsun. „Trebaju nam avioni da bombardiramo ruske trupe iz zraka i osiguramo da Kijev ne bude okružen."

Sovsun ovaj svoj zahtijev ponavlja nekoliko puta tijekom razgovora. Uvjerena je da se Kijev se može obraniti samo uz pomoć iz zraka, a to je jedini način da se spriječi smrt mnogih civila. „Rusi planiraju ponoviti u Kijevu ono što su učinili u Irpinu. Bilo je zapovijedi da se puca na civile. To će oni učiniti i ovdje", kaže Inna Sovsun.

Ruska strana i dalje tvrdi da se napadaju samo vojni ciljevi. Međutim, postoje dokazi da su civilni ciljevi poput stambenih naselja i bolnica više puta gađani. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ima popis oštećenih klinika na svojoj web stranici. Među njima su bolnice na području Harkiva i Kijeva - gdje su Victor, Jurij i Inna živjeli u miru sve do prije dva tjedna.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu