Neizvjesnost i strah od onoga što donosi sutra

Oksana Martinjuk profesorica je ukrajinskog jezika i književnosti, ali i diplomirana psihologinja koja se u Hrvatsku doselila prije više od 20 godina. Iz Ukrajine je došla za suprugom koji je 1999. godine dobio angažman u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu i od onda žive u Hrvatskoj.

Neizvjesnost, briga za obitelj koja je ostala u Ukrajini, šok cijelim razvojem događaja i osjećaj nemoći da se izdaleka pomogne uznemirili su ovu ženu koja usprkos tome smireno i razložno priča o svemu.

„Bili smo u četvrtak (24.2.) u Zagrebu na prosvjedu, okupili smo se iz Vukovara, Osijeka, Slavonskog Broda, Lipovljana, proveli smo cijeli dan ispred ambasade. Želimo da se vidi da smo protiv rata, ali svjesni smo da jako malo možemo pomoći. Teško je kad je obitelj tamo. Mnogi od nas imaju ili roditelje ili djecu u Ukrajini“, kaže Oksana i dodaje da je prosvjed organiziran u roku od pola sata, ali da se sada bolje organiziraju i planiraju sa više autobusa krenuti u Zagreb.

Hrvatski građani solidarni

Kako sama kaže, osjeća solidarnost hrvatskih građana koji su i sami prije trideset godina prošli kroz rat. „Premijer Plenković nam je obećao sastanak i čim bude u mogućnosti mi ćemo sa delegacijom otići kod njega. Imamo puno prijatelja ovdje koji su proživjeli te strahote i njima je to strašno jer ih podsjeća na 1991. godinu“.

Internet olakšava komunikaciju sa obitelji i prijateljima u Ukrajini, ali isto tako omogućava skoro izravni prijenos ratnih strahota što ih sve uznemiruje. Posebna je priča oko lažnih vijesti, širenja dezinformacija i provokacija internetom što ukrajinskoj maloj ali homogenoj zajednici u Hrvatskoj dodatno unosi nemir, iako im je jasno da se rat vodi i na medijskoj fronti. „I u Ukrajini ima proruskih ljudi koji šire dezinformacije. Jučer smo išli u Zagreb na prosvjed, ali nismo širili to previše jer smo se bojali provokacija. Bili smo oprezni, ali smo osjećali podršku ljudi, mnogi su nam građani izrazili podršku“, kaže Oksana.

„Ukrajina nije pripremljena na rat, moja majka i brat su jučer tražili sklonište, ali ona su toliko puna da su se vratili u stan. U Kijevu su djecu učili kako da se evakuiraju iz škole, ali te škole su ogromne, u svakom razredu ima preko 30 učenika, to se ne može izvesti brzo. Srećom škole i vrtići ne rade više. Cijela zemlja još nije od korone došla k sebi, a sada odjednom rat“, zabrinuto priča Oksana.

Ukrajinska zajednica u Hrvatskoj intenzivno promišlja kako pomoći u ovom trenutku. „Mislim da je sada najvažnije pozvati cijeli svijet. Europa i Amerika obećali su sankcije, ali oni ne ispunjavaju svoja obećanja, oni su nas jednostavno ostavili, trebalo je još jučer reagirati“, kaže Oksana rezignirano i ne skrivajući razočarenje izostankom međunarodne podrške.

Gorko iskustvo

U razgovoru Oksana ni u jednom trenutku ne iskazuje neprijateljstvo ili mržnju, ali povjesna iskustva koja su duboko ukorijenjena u svaku obiteljsku priču još od velike gladi 1932.-1933. godine kada su u Ukrajini – najvećoj europskoj žitnici - milijuni ljudi umrli od gladi ostavilo je traga koji je vidljiv kroz strah od susjeda koji je veći, moćniji i nije dobronamjeran. „Mi se sjećamo priča svojih baka, u Ukrajini nema obitelji u kojoj netko nije umro od gladi - to smo doživjeli od komunističkog režima. Ukrajina se želi razvijati, želi napredovati“, govori iskreno Oksana i tiho dodaje, „mi imamo strah od njih“.

Oksanin brat joj je bivši vatrogasac u mirovini i ima 54 godina pa je još vojni obveznik, što dodatno unosi nemir u obitelj Martinjuk. Majka joj živi u gradu koji je u središnjoj Ukrajini (Kropyvnytskyi) i za sada nije nije na meti velikih vojnih djelovanja, ali to ne umanjuje brigu.

Već su se angažirali u prikupljanju pomoći i donacija. Planiraju obići sva veleposlanstva i tražiti pomoć. Sama kaže da je zapravo sve ovo neočekivano i da se još nalaze u šoku jer bez obzira na napetosti koje su prethodile, nitko nije očekivao da će doista doći do rata.

„Brat, njegova žena i djeca, majka, čujemo se više puta dnevno s njima. Velika je udaljenost i ne znamo kako da pomognemo“, kaže zabrinuto.

Njezin put do Hrvatske nije bio nimalo lagan, preselila se sa suprugom i kćeri u nepoznat grad, zemlju i jezik, svjesna da će sa kvalifikacijom profesorice ukrajinskog jezika teško naći posao u Hrvatskoj, upisala je i psihologiju kako bi se mogla zaposlati. Nakon što je diplomirala, začudo je našla posao kao profesorica materinjeg jezika za ukrajinsku nacionalnu manjinu u Slavonskom Brodu. To znači da putuje svaki dan 200 kilometara.

Ipak, kako sama kaže, najteže su joj bile prve godine dok nije imala posao, daleko od domovine, od obitelji i prijatelja. Dolaskom drugog djeteta i pronalaskom zaposlenja, stvari su postale lakše, život je postao smisleniji i ugodniji.

Oksana je predsjednica Ukrajinskog kulturno-prosvjetnog društva „Lesja Ukrajinka“ koje njeguje ukrajinski jezik i kulturu. Bave se kulturom, izdavaštvom i informiranjem, a Oksana je i glavna urednica Vjesnika ukrajinske zajednice u Hrvatskoj. Primjer je aktivne osobe koja se daje na mnogim poljima i živi svrhovit život. No rat u domovini ju je duboko uznemirio i donio u njenu obitelj sasvim drugačije probleme.

Čine što mogu kako bi pomogli svojoj domovini u okviru svojih mogućnosti, pokušavaju razgovarati sa što više ljudi, informirati ih o događajima, skupiti pomoć, ali malo toga može pomoći u situaciji kada su briga i strah toliki.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu