Uranijski projektili i NATO bombardiranje - priča bez kraja

Projektili od specijalne i izuzetno tvrde legure koja sadrži i osiromašeni uranij imaju oblik strelice dugačke najčešće oko 30 centimetara. Prilikom udara u oklop tenka ili zid bunkera, projektil razvija visoku temperaturu – oko 1200 stupnjeva – što mu pomaže da kroz prepreku prođe gotovo bez otpora, pri tome se dodatno oštreći. A kada prođe kroz nju, uranij sagorijeva do kraja i tako pojačava uništavajuće djelovanje, na primjer, pali rezervoar s gorivom u tenku ili municiju u njemu. Odmah po sagorijevanju počinje naglo hlađenje i stvaranje radioaktivne prašine, odnosno aerosola, mikroskopskih čestica koje u organizam dospijevaju najčešće udisanjem.

Od završetka NATO-bombardiranja SR Jugoslavije pa do danas ne prestaju rasprave o djelovanju radioaktivnog uranija na zdravlje stanovništva. Već i među samim znanstvenicima i liječnicima ne postoji konsenzus o tome je li taj uranij uopće štetan po ljudsko zdravlje.

„Osiromašeni uranij je vrlo slab", tvrdila je, na primjer, još 2001. Sisku Saloma kao direktorica Finske državne agencije za zaštitu od zračenja. Njezin Institut za medicinu rada je provjeravao ima li tragova uranija u organizmu finskih vojnika KFOR-a koji su bili na Kosovu za vrijeme bombardiranja i prenio da su sve vrijednosti uranija u urinu vojnika bile u normalnim okvirima. Saloma je za njemački radio DLF rekla doslovce: „Ne vjerujem da postoji veza između te municije i leukemije". Ona je broj oboljenja u usporedbi s brojem vojnika nazvala sasvim normalnim i za život u mirnodopskim uvjetima.

Profesor Hervig Perecke iz Istraživačkog centra za okoliš i zdravlje u Münchenu je za isti radio rekao da se „s vjerojatnošću koja graniči sa sigurnošću“ može „isključiti mogućnost da uranijska municija ima veze s oboljenjima od leukemije", i naveo da leukemiju mogu izazvati benzoli prisutni u gorivu vojnih vozila, ali i virusi, pogotovo ako znamo da su se vojnici našli u sredini koja je po viralnom sastavu drukčija od one u kojoj se inače nalaze.

Najjeftinije tehničko rešenje

Sisku Saloma i Herwig Perecke su dio znanstvene struje koja generalno poriče kauzalnu vezu između osiromašenog uranija – u količinama bačenim na teritoriju SR Jugoslavije – i mogućih teških oboljenja. Ne treba posebno naglašavati da je to i osnovni stav NATO-a. Zapadni blok koristi uranijsku municiju uglavnom zato što je to najjeftinije od svih raspoloživih pouzdanih tehničkih rješenja. Uranijske rakete ispaljuju uglavnom Thunderboltovi bombarderi tipa A10 iz sastava vojske SAD, popularni i kao „bradavičate svinje".

To rješenje je pogubno za život na pogođenim područjima, tvrde stručnjaci udruženi u Međunarodnu liječničku organizaciju za prevenciju atomskog rata IPPNW. Oni u svojoj studiji „Zdravstvene posljedice uranijske municije" iz 2012. navode da je osiromašeni uranij visoko toksična tvar čije prodiranje u organizam može imati najteže posljedice po pogođene osobe, ali i njihove potomke. Do tog prodiranja ne mora doći samo udisanjem. „U zemljištu i vodi, uranij apsorbiraju biljke; na taj način on dospijeva u lanac prehrane“, piše u studiji koja obuhvaća saznanja o zdravstvenim problemima osoba koje su bile u kontaktu s osiromašenim uranijem od prvog Zaljevskog rata 1991. naovamo.

Nepotpuna saznanja u Srbiji

IPPNW, za razliku od onih koji tvrde da se ne može govoriti o posljedičnoj vezi, tvrdi da između osiromašenog uranija i raka postoji jaka veza koja je „dokumentirana studijama o staničnim kulturama, u eksperimentima na životinjama i u epidemiološkim studijama na ljudima. „Jaka kancerogenost osiromašenog uranija se objašnjava sinergetskim djelovanjem kemijske i radiološke toksičnosti. „Kada taj uranij dospije u organizam, krvotokom dospijeva do svih organa – i u sve tjelesne stanice. Tamo može da stupiti u interakciju s DNK a poseban afinitet ka oboljevanju se javlja u kostima, bubrezima, središnjem živčanom sustavu,  jetri i spolnim organima."

Društvo Srbije za borbu protiv raka prenosi da je između 2000. i 2010. godine u Srbiji zabilježeno 15.000 „dodatnih“ oboljenja od raka u odnosu na broj koji je očekivan na osnovu dotadašnjih statistika, kao i da su „dodatna“ oboljenja odnijela 10.000 žrtava. 

Scharping: „gluposti"

Saznanja IPPNW se podudaraju  s višegodišnjim istraživanjima u Bosni i Hercegovini koje je financirao Savez obitelji oboljelih talijanskih vojnika koji su boravili u toj zemlji. Ta istraživanja su pokazala da su od posljedica NATO-bombardiranja položaja Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije umrla 34 talijanska vojnika dok ih je 277 oboljelo od malignih oboljenja. Riječ je o vojnicima koji su boravili na lokacijama na koje su padali projektili s osiromašenim uranijem, prije svega u Hadžićima i u Han Pijesku. U Hadžićima je 1998. zabijležena stopa smrtnosti od 15,66 promila, što je dva do tri puta viša vrijednost od normalne.

Izvještaje o opasnosti po zdravlje osiromašenog uranija upotrebljenog na Kosovu, njemački ministar odbrane (u vrijeme bombardiranja SRJ) Rudolf Scharping je nazvao „glupostima". „Na dijelu teritorija na kojem su njemački vojnici upotrebljena je ta municija. Mi smo to sve provjerili, bio-monitoringom, ispitivanjima, i nismo našli nikakvo uporište za tvrdnje o riziku od zračenja“, tvrdio je Scharping.

UN s nepouzdanim rezultatima?

Nevladine i neke političke organizacije u Srbiji, među kojima prednjače Zeleni Srbije, od samog početka su tražile da se na kontaminiranom zemljištu istraže posljedice po zdravlje stanovništva. Na taj zahtjev se nitko nije obazirao. Tek godinu dana poslije bombardiranja Jugoslavije, Ured Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša UNEP, pod pritiskom međunarodne javnosti, formirao je tim koji je otišao na teren kako bi ispitao kontaminaciju.

Uvjete i način rada tog tima predsjednik Zelenih Srbije Boris Antonijević je tada ovako opisao: „NATO je priznao ukupno 112 lokacija koje se ne smatraju vojnom tajnom i čije koordinate je objelodanio. Od toga, ekspertska grupa UN-a je obišla 11 lokacija i to po mom mišljenju onih koje su bile najpristupačnije, lokalno dostupne i najočisćenije, odnosno, s najmanjim mogućim prisustvom osiromašenog uranija".

Shodno ovakvom pristupu, UNEP je iznio da je najveća opasnost po zdravlje bila „tijekom dva sata nakon bombardiranja, kada se direktno udiše prašina i čestice osiromašenog uranija" kako je to priopćio šef UNEP-ovog tima Peka Havisto. Poslije toga, ako se sitne čestice i raznose po okolini, „stupanj njihove radijacije je nizak i nema štetan utjecaj na zdravlje građana“. Havisto se kasnije od te informacije ogradio rekavši da bi „procjenu neposrednog djelovanja udahnute radioaktivne prašine po zdravlje trebalo prepustiti stručnjacima".

Kašnjenje od dva desetljeća

Stručnjaka je bilo i u Jugoslaviji. Srpski tim čiju okosnicu su činili znanstvenici s nuklearnog instituta u Vinči, doduše, nije smio obići Kosovo pa se ograničio samo na jug Srbije – područje Preševa, Bujanovca i Medveđe. Njihove rezultate vlasti u Beogradu su ignorirale. Zabilježio ih je novinar Zoran Petrović Piroćanac, koji je za DW 2005. godine rekao:

"U obrađenom razdoblju, od 2000. do 2003, zaključeno je da je u toj zoni smrtnost od maligniteta povećana za 2,5 puta. Ako uzmete područje kao što je Bujanovac koje ima oko 36.000 stanovnika, ili Preševo koje ima oko 40.000 stanovnika, Preševo je imalo tzv. standardiziranu stopu smrtnosti od 0-4/100.000. U usporedbi s tim, 2003. u Preševu bilježimo 63/100.000, a u Bujanovcu čak 122/100.000´, što je očigledno pitanje povećane stope maligniteta". 

Državna komisija za istragu posljedica NATO-bombardiranja Srbije 1999. koja bi trebala biti formirana u Srbiji, započet će s radom s gotovo dva desetljeća zakašnjenja. Nepoznato je koliko dugo će raditi i kada bi mogla objaviti rezultate svog istraživanja.

Uranijska municija još uvek je sastavni dio naoružanja više od 20 zemalja, među kojima su SAD, Rusija, Velika Britanija, Kina, Švedska, Saudijska Arabija i Irak.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.