Uvođenje televizije na hrvatskom u BiH?

Prednacrt ovog zakona predstavilo je Ministarstvo komunikacija i prometa BiH. Predviđeno je da u okviru javnog servisa djeluju tri nacionalna emitera-kanala na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, a programi bi se proizvodili i uređivali iz studija u Sarajevu na bosanskom, Banja Luci na srpskom i Mostaru na hrvatskom jeziku. Iz RTRS-a i FTV-a rješenje smatraju antieuropskim, nedemokratskim, financijski neizvedivim u ionako vrlo teškoj financijskoj situaciji već postojeća tri javna servisna (BHT, FTV i RTRS). U BiH stižu reakcije zabrinutosti i s međunarodne strane.

Pravo na vlastiti jezik

Već godinama vodeći hrvatski političari inzistiraju na javnom kanalu na hrvatskom jeziku. Istovremeno već odavno postoje medijski projekti na hrvatskom poput Erotela, Hercegovačke televizije, RTV Herceg-Bosne, a pokreću se i privatni TV-kanali na hrvatskom jeziku: NašaTV, PrviTV, TV Kiss...

Razlozi njihovih zahtjeva su, kako navode, nedovoljna jezična i nacionalna zastupljenost te tematska zanemarenost područja na kojima su Hrvati većina. Zamjenik državnog ministra komunikacija i prometa Saša Dalipagić u etničkoj podjeli TV-prostora ne vidi ništa sporno jer se, ističe, postupa prema odluci Doma naroda parlamenta BiH i Vijeća ministara BiH. "U njihovim zaključcima stoji da se pristupi izmjenama i dopunama zakona o javnim servisima na način da se omoguće programi na svim jezicima konstitutivnih naroda u BiH. Ne znam zašto su tolike polemike, s obzirom da u svim europskim konvencijama i Ustavu BiH, svaki konstitutivni narod ima pravo na svoj jezik. Zašto to ne bi bilo i na TV-u", kaže Dalipagić za DW.

Za BiH belgijski ili švicarski model?

Glavna urednica Radija Herceg-Bosne Manuela Bojo smatra da bi se javni RTV-sustav u BiH mogao urediti po uzoru na neke od europskih, također višenacionalnih država: Švicarsku, Belgiju ili Španjolsku. Ističe kako ne razumije osporavanje javnog emitera jednom konstitutivnom narodu, što nije, naglašava, u duhu europske prakse. "Ove države su također članice EU-a, a svoje javne sustave su uredile po demokratskim načelima kako nitko od zajednica ne bi bio nezadovoljan. Na primjer, u Švicarskoj je javni RTV-servis s tri programa za tri jezične zajednice: njemačku, francusku i talijansku. Također, u Belgiji postoje tri odvojena javna RTV-servisa: valonski, flamanski i njemački. Pa zašto i Hrvati ne bi imali svoj RTV-kanal", kaže urednica Bojo za DW. Uvjerena je da Hrvati trebaju imati svoj javni emiter ukoliko, kako kaže, BiH želi počivati na demokratskim i europskim principima.

Ilko Barbarić, medijski djelatnik, kaže da nezadovoljstvo Hrvata postojećim stanjem egzistira kao "politička predizborna mantra" iz koje svi žele izvući korist pred svojom političkom javnošću. Podsjeća da su Hrvati u BiH prije 15 godina bili u poziciji razvijati RTV-servis kroz projekt Erotel. "Hrvati imaju svoj javni servis, Radio Televiziju Herceg-Bosne. Ali, ta televizija još uvijek ne postoji iako egzistira u identifikaciji Hrvatskog radija Herceg-Bosne. Ako se želi urediti ovo područje, potrebno je to učiniti na pravi način, u svjetlu integracijskih procesa kroz koje BiH prolazi i po uzoru na europske primjere", komentira Barbarić za DW uz osvrt da se u skoro trećini BiH gledaju kanali iz susjedne Hrvatske zbog nedostupnosti programa javnog bh. servisa.

Javni servis za političke stavove?

Glavna tajnica Udruge BH novinari Borka Rudić ne vidi kako će se etničkim podjelama javnih emitera pridonijeti objektivnosti i profesionalnosti izvješćivanja. Smatra ga financijski neodrživim i pogrešnim putem za zemlju koja želi postati članicom EU-a i ispunjavati zahtjeve za izgradnjom održivog i neovisnog sustava javnog emitiranja.

"Nitko do sada", kaže ona, "pa ni zagovarači hrvatskog kanala, dakle HDZ BiH, nije kazao ni jednu primjedbu na program BHRT-a i diskriminaciju Hrvata, a oni su članovi Upravnog odbora i predstavnici Hrvata iz Mostara". Prijedlog zakona smatra kontradiktornim jer nije ponuđena financijska ekspertiza, kao ni pretpostavke za realizaciju ovakve ideje, neprovedive u postojećem analognom sustavu.

Ona ovu temu rangira kao političku konotaciju i tvrdi:"HDZ, zapravo, želi javni servis samo za propagiranje svojih političkih stavova, kao što to imamo slučaj na RTV RS koja u potpunosti podržava SNSD i u službi je jedne političke stranke."

Neravnopravna zastupljenost

U javnom servisu od 875 zaposlenih 52 % je Bošnjaka, a po 15 do 16 % Srba i Hrvata. Ostatak su "ostali". Ove podatke za medije je iznio Esad Gotovuša, predsjedavajući Upravnog odbora BHRT-a. "Umjesto da se rješavaju goruća pitanja oko financiranja i kašnjenja digitalizacije mreže RTV-servisa, ubacuje se treći problem", apelira on u svojim javnim istupima.

Stanje u svojim kućama, zbog odredbi u ugovorima, ne mogu javno komentirati novinari i urednici. Ali, ogorčenost među medijskim djelatnicima hrvatske nacionalnosti je sveprisutna. "Dosta mi je prebrojavanja nacionalnih, krvnih zrnaca jer želim profesionalno odraditi zadatak i borim se za svoj kruh." "Pričamo o TV-kanalu dok nam djeca odlaze na 'bauštele' i u kanale po svijetu", komentiraju ovi novinari, ne želeći da im navedemo imena.

Sagu o hrvatskom kanalu "nepotrebnim kamenom smutnje" nazvao je Dušan Babić. On je godinama aktivno uključen u reformu medijske scene u BiH. U analizi za Mediacentar Sarajevo iznosi jednostavnija rješenja: uravnotežiti program i kadrovsku shemu kako bi se zadovoljile potrebe sva tri naroda u FBiH, kao i ostalih. "Ako bi prošla ova ideja ona bi doista predstavljala prvi čavao u kovčegu post-daytonske BiH. Umjesto prilagođavanja novoj medijskoj paradigmi 21. stoljeća – multimedijalnost, interakcija, konvergencija, sinergija – vrijeme, resursi i energija se troše na anakronizme, poput RTV kanala s nacionalnim predznakom, što je nepotreban kamen smutnje, u već političkim smutnjama pometenom društvu i državi", zaključuje Babić.