„Varšavski pakt slabiji nego što smo mislili“

DW: Gospodine Heinemann, Varšavski pakt je raspušten 1. srpnja 1991. On je bio osnovan 1955. godine, a NATO 1949. Je li ispravno tumačenje da je Varšavski pakt, koji je osnovan šest godina kasnije, odgovor na osnivanje NATO-a?

Winfried Heinemann: Ni u kom slučaju nije dokazano da je osnivanje Varšavskog pakta odgovor na osnivanje NATO-a. Protiv toga govori već i veliki vremenski razmak od pet do šest godina. Sovjetski Savez je do tada ionako imao mrežu bilateralnih sporazuma o sigurnosti s budućim članicama Varšavskog pakta, pa nije bilo potrebe za dodatnim ugovorom. Polazi se od toga da je Pakt osnovan s ciljem da se prema vani pokaže spremnost za reakciju na ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke i njeno uključivanje u NATO.

Prije svog osnivanja NATO je ponudio članstvo i Sovjetskom Savezu. Je li je to točno i je li to bio ozbiljan prijedlog?

To je točno, ali to nije bio ozbiljan prijedlog. NATO je služio pokazivanju sposobnosti djelovanja prema Sovjetskom Savezu. Osnovna filozofija Sjevernoatlantskog saveza je jednoglasno donošenje odluka. Sovjetski Savez kao punopravni član mogao bi blokirati sve procese odlučivanja u zapadnom vojnom savezu, a to nije moglo biti u njegovom interesu.

Kasnije je Sovjetski Savez ponudio da će raspustiti Varšavski pakt ako NATO učini isto.

Cilj sovjetskog rukovodstva je za vrijeme cijelog Hladnog rata bio odvajanje Sjedinjenih Američkih Država od Europe, kako bi oslabio ili uklonio transatlantsku solidarnost i američko nuklearno jamstvo za Europu. I jedno od uobičajenih tumačenja osnivanja Varšavskog pakta je to da je on stvoren kao moneta za potkusurivanje sa Zapadom, kako bi u sljedećem koraku bilo postignuto ukidanje oba sustava sigurnosti.

Sovjetski Savez je upotrebljavao Varšavski pakt i za gušenje ustanaka u zemljama Istočne Europe, recimo u Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1948. Je li to od početka tako bilo zamišljeno?

Gušenje ustanka u Mađarskoj nije bila stvar Varšavskog pakta, već čisto sovjetska mjera. Drukčije je bilo u Čehoslovačkoj. To je bila mjera cijelog Varšavskog pakta, osim Istočne Njemačke koja je izuzeta. I intervencija u Poljskoj o kojoj se razmišljalo između 1980. i 1982. Trebala je biti stvar Varšavskog pakta. Ali ona se nije dogodila. U tom kontekstu bitna je takozvana „Brežnjevljeva doktrina“. Po njoj su zemlje socijalističkog lagera imale ograničenu suverenost. To je u vezi sa shvaćanjem sovjetskog rukovodstva i njegovih satelita da su oni „vrh koplja“ socijalizma. Prema tom shvaćanju bi svako unutarnje ili vanjsko ugrožavanje socijalizma bilo kontrarevolucija i time neprihvatljivo.

Spomenuli ste da Sovjetski Savez nije početkom osamdesetih intervenirao u Poljskoj. Je li to bio početak kraja Varšavskog pakta?

Varšavski pakt je od početka bio slabiji nego što smo mi na Zapadu pretpostavljali. Kada sam bio mladi časnik zapadnonjemačke vojske Bundeswehra govorilo se da je Varšavski pakt potpuno monolitan i da Sovjetski Savez naređuje što će drugi raditi. Danas znamo da od početka nije bilo tako. Na primjer, rumunjsko rukovodstvo je 1968. donijelo mjere kojima se osigurava da Sovjetski Savez ne može postupiti u Rumunjskoj slično kao u Čehoslovačkoj. Početkom šezdesetih, DDR je sve stavio na kinesku kartu. Svaka zemlja-članica slijedila je donekle svoje nacionalne interese u okviru Pakta. No, svaki od tih režima bio je zainteresiran za očuvanje Varšavskog pakta jer je on bio jamstvo očuvanja socijalističkog sustava vladavine u svakoj zemlji.

Je li onda raspad Varšavskog pakta počeo 1987. s novom sovjetskom vojnom doktrinom?

Zaista je prestankom važenja „Brežnjevljeve doktrine“ i ograničavanjem na ono što stvarno piše u sporazumu, naime, na slučaj ugrožavanja izvana, Varšavski pakt izgubio jedan od bitnih razloga postojanja - osiguravanje protiv kontrarevolucionarnog djelovanja u samim zemljama. Od tog trenutka do raspuštanja istočnog vojnog saveza nije prošlo mnogo vremena.

Je li Njemačka igrala važnu ulogu za osnivanje Varšavskog pakta, ali i za njegovo raspuštanje – poslije njezinog ponovnog ujedinjenja?

Ponovno ujedinjenje Njemačke zasniva se i na tome da je Sovjetski Savez odustao od vojnih jamstava za istočnoberlinski režim. Građani Istočne Njemačke došli su do uvjerenja da bi možda mogli oboriti režim, a da se na ulicama ne pojave sovjetski tenkovi kao 1953. Potom je u Istočnoj Njemačkoj formirana vlada koja je radila za ponovno ujedinjenje, a time i za izlazak DDR-a iz Varšavskog pakta.

Ruska strana stalno tvrdi kako je polazila od toga da će NATO biti raspušten nakon kraja Varšavskog pakta. Zašto se to nije dogodilo?

Kažu da je prvi glavni tajnik Sjevernoatlantskog saveza Hastings Lionel Ismay opisao zadatke tog Saveza ovako: „To keep the Americans in. To keep the Russians out. To keep the Germans down.“ Dakle: „Držati Amerikance u Europi, Ruse izvan Europe, a Nijemce pod kontrolom.“ Od tada se ništa nije promijenilo. NATO je i uzajamno jamstvo sigurnosti za države članice, i to ne samo prema vani. Na području NATO-a, od njegovog osnivanja 1949., nije bilo rata. To je važno dostignuće. Za europske partnere NATO je jamstvo i u odnosu na Njemačku koja je postala veća i jača. Zato je za zemlje članice NATO ostao važan, isto kao i nastavak američkog sudjelovanja u europskoj sigurnosnoj politici.