Varljivo oživljavanje hrvatske poljoprivrede

Optimistično je zazvučala poruka, izazvana „zamrzavanjem“ ekonomije uslijed epidemioloških mjera, da Hrvatska mora hitno oživjeti svoju poljoprivredu. I da se mora početi samostalno hraniti, s obzirom na djelomično ugrožene međunarodne lance opskrbe, jer ta država u ovom trenutku ne proizvodi više od trećine namirnica koje potroše njezini građani. O toj potrebi stoga se unisono u medijima progovorilo iz najviših političkih krugova, kao i najširih narodnih.

No jedno su želje i poruke, a drugo realnost odnosa u hrvatskoj agrarnoj proizvodnji koji diktiraju sadašnje mogućnosti. Ako se to zanemari, voluntarističko prizivanje poljoprivredne renesanse moglo bi neočekivano brzo biti prežaljeno i zaboravljeno, bez ikakvog korisnog efekta.Da bismo ocrtali karakter i proporcije tog problema, za ovu prigodu fokusirali smo se na jedan od najznačajnijih pojedinačnih segmenata hrvatskog agrara. Posrijedi je stočarstvo i mljekarstvo, reprezentirano većim brojem malih i srednjih uzgajivača i prerađivača, mimo krupne industrije.

Prepolovljen broj proizvođača mlijeka

Hrvatski uzgajivači muznih krava, a uz njih i prerađivači mlijeka, čine onaj nemali dio nacionalne poljoprivrede koji u toj djelatnosti proizvodi nešto izrazitiju dodanu vrijednost. Nisu to ratari ni voćari, primjerice, dok neki od ostalih stočarima ne konkuriraju po ni po samom obimu proizvodnje. Ipak, hrvatsko mljekarstvo je u proteklom desetljeću pretrpjelo najteže udarce liberalizirane agrarne politike.

Prije deset godina u RH bilo je gotovo 10 tisuća proizvođača mlijeka, a danas ih je manje od pet tisuća. Razloga ima više, i o nekima smo ovdje već pisali, ali ovaj put izdvajamo jedan strateški aspekt i uvjet opstanka stočara i mljekara – dostupnost državnog zemljišta za najam u svrhu ispaše. O tome se na „sceni“ raspravlja godinama, iako se čini da uvijek isti prigovori neposrednih proizvođača ostaju stalno aktualnima. „Golema većina zemlje, vrlo povoljno naplaćivane, dodjeljuje se uporno ratarima koji uzimaju i poticaje, ili sumnjivo povlaštenim mešetarima koji parcele daju zatim u podnajam, ili velikim igračima iza kojih stoje utjecajni industrijski subjekti“, rekla nam je o tome Ružica Vukovac iz Velike Kopanice u Slavoniji, čija obitelj uzgaja više od 250 goveda.

Inspektori ne poduzimaju ništa

Vukovac je inače poznata i kao nekadašnja saborska zastupnica (Most), no kudikamo se duže u svom životu bavila stočarstvom i mljekarstvom. „Za politiku me i bila motivirala nepravda vlasti prema selu i poljoprivrednicima“, kaže ona, „jer ova država čini ogromnu štetu i njima i, naravno, samoj sebi. Sad se imamo razloga plašiti i opće gladi. Dok sam bila načelnica naše općine, prijavljivala sam razne slučajeve zloupotrebe državnog zemljišta, ali inspektori nisu poduzeli ništa."

„Zakonski se oko dodjele zemljišta preferira ratare. No iako RH izvozi pšenicu, mi u velikoj mjeri potom kupujemo polugotove pekarske proizvode. Jasno vam je da se dodana vrijednost tu realizira u inozemstvu, ne kod nas. Zato je moj otac ostao zadnji stočar u selu, a ni on ne zna koliko će još izdržati“, riječi su naše sugovornice. Doznajemo i da se obitelji Vukovac, koja je prinuđena unajmljivati parcele za ispašu od privatnih vlasnika, priprema novo smanjivanje raspoloživih površina. Dio zemlje koju koriste bit će vraćen vlasnicima kojima je nekoć oduzeta kroz nacionalizaciju. Vukovci će tako spasti s preostalih 30 hektara na još manje, a prije desetljeće i pol raspolagali su s oko 70 hektara.

Prednost za ratarske špekulante

Ružica Vuković napominje da se stočari nisu imali vremena toliko baviti politikom, angažirani svaki dan uz svoju stoku. S druge strane, politikanski lovci u mutnom koristili su priliku za špekulantski pristup ratarstvu i najmu zemljišta. A to je i logičan izbor za ulaz profiterskog rezona u agrar, zna li se da, po Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, prednost za najam državnih parcela imaju stočari bez imalo svoje zemlje – baš kao da takvih ima mnogo – ili oni poljoprivrednici koji su već u posjedu državne zemlje, a to su uglavnom ratari.

Jedan od kritičara takve prakse je Ivan Klasnić iz Slavonskog Kobaša, predsjednik Udruge proizvođača mlijeka Brodsko-posavske županije. Ni on nema dlake na jeziku: „Zemlju su dobivali pojedinci po vezi, a među njima nije bilo mljekara. To su bili razni lokalni 'igrači', predstavnici raznih udruga koje su se namnožile po Slavoniji, vodstva poljoprivredne komore, tj. makar ona bivša. Dobivali su po 500 ili tisuću hektara po glavi. A nakon toga im ta činjenica uopće nije ulazila pod uvjete za dobivanje nove zemlje, pa su neki dobivali još. Ja ne, ja sam dobio samo Chronovu bolest, od stalne borbe s njima. Ali ne možete se bosti s rogatima."

Klasnić se prisjeća da je prošli ministar poljoprivrede RH pokazivao određene znakove volje da bar dijelom promijeni neke devastirajuće momente agrarne politike, ali je zatim otišao, i sve je ostalo isto. „Sve je prilagođeno interesima pojedinaca koji su se vremenom udružili da ojačaju takvu politički korumpiranu poziciju. Takav neformalni lobi treba rasturiti, ako se želi oživjeti poljoprivreda, no ja ne vidim da itko ima volju i snagu za to. Zato ne vjerujem više u budućnost našeg sela, ni u priče o promjeni“, drži Ivan Klasnić.

Mljekarstvo se razvija generacijama

Pesimističan je i Ilija Perić iz Viškovaca pokraj Đakova, koji pitanje dodjele državnog zemljišta smatra osnovnim preduvjetom za oživljavanje poljoprivrede u RH. „Država bi trebala da pravim korisnicima omogući i otkup nakon npr. 15 godina najma“, mišljenja je ovaj stočar i sirar, „a ne da to koristi kao sredstvo za sumnjive utjecaje. Ali sad bi ionako i to bilo zloupotrebljeno. Gledajte, mi sad radimo novu farmu, uz neka EU-sredstva i kredit na 12 godina. A zakup zemlje ide od godine do godine. I što ako ostanemo bez tih parcela za ispašu, kako da tako bilo što mirno planiramo, pitam ja vas?"

„Mljekarstvo se ne može obavljati od godine do godine, to se razvija generacijama. Ali ova zemlja ne pripada ljudima koje zanima život od vlastitog rada. Državne poljoprivredne čestice davane su npr. ratarima od kojih znam i mnoge s vojnom mirovinom, a s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom registriranim na suprugu. Onda se on pobrine za vezu na natječaju, i na kraju ih zanimaju samo poticaji. Ne i to koliko će ta zemlja stvarno roditi, jer ne žive od nje, nego od muljaže s njom“, ogorčen je Perić.I pokazuje se tako da u oživljavanje hrvatskog agrara nekako najmanje vjeruju oni koji sami čine to malo vrijednosti preostale od njega.