"Vatreni" bi im mogli biti uzor

Oni si vrijeme krate kao stručnjaci koji na TV-u analiziraju nogometne utakmice, bave se vlastitim businessom ili su savjetnici. I svim se silama trude dočepati se nekog važnijeg posla u svijetu profesionalnog nogometa. Ali, bez puno uspjeha. Oni su njemački reprezentativci koji su 1990. u Italiji osvojili titulu prvaka svijeta. Gdje su završili?

Jürgen Kohler je manager jednog nižerazrednog kluba, svoje stare ljubavi Waldhofa iz Mannheima. Tamo je njemački "nogometni bog" (kako mu je glasio nadimak tijekom aktivne karijere) i počeo svoju karijeru u mladim danima. Kohler nije iznimka, njegova sudbina je tipična za tim iz 1990. Samo rijetki uspjeli su u nakani da ostvare karijeru i nakon što su kopačke okačili o klin.

Za razliku od slavne hrvatske generacije koja je na Svjetskom prvenstvu 1998. osvojila treće mjesto u Francuskoj, njemački igrači nisu se uspjeli etablirati. U Hrvatskoj su trenutno šef nacionalnog nogometnog saveza i izbornik reprezentacije "Vatreni" iz 1998. A gdje su njemački junaci iz Italije?

Stefan Reuter je trenutno manager prvoligaša Augsburga, koji se bori za opstanak u Bundesligi. Rudi Völler je sportski direktor Bayera iz Leverkusena (i bivši njemački izbornik), Jürgen Klinsmann još uvijek trenira SAD (a prije nekoliko godina sjedio je i na klupi "Elfa"), Andreas Köpke je već preko osam godina trener vratara njemačke reprezentacije.

U nogometnom "big businessu" je pomalo aktivan i Pierre Littbarski. On je skaut VfL Wolfsburga. I to je sve. Ostali članovi momčadi koja je Njemačkoj donijela posljednju titulu svjetskog prvaka polako padaju u zaborav.

Tipična sudbina

Sudbina Lothara Matthäusa je možda i tipična za slavnu ekipu. To je sudbina ljudi koji su stalno u potrazi za nekim važnim poslom, ali taj posao nikako da dođe. Matthäus je doduše bio trener brojnih ekipa (od Srbije do Brazila), ali nogometni idol još uvijek nije uspio sklopiti ugovor s nekim klubom s domaćeg terena - iz Bundeslige. Tamo je on oduvijek želio doći.

Matthäus danas novac zarađuje u ulozi komentatora na Pay-TV-postaji Sky. I očajava što ga nitko ne zove, što nikome očito ne treba njegova trenerska ekspertiza: "Franz Beckenbauer kaže da sam ja dio Bundelige. Zašto onda nema klubova koji me žele angažirati? Zato što se boje. Oni se sigurno boje!" To je Matthäus izjavio prije nekoliko mjeseci u intervjuu za "Süddeutsche Zeitung".

Matthäusov imidž nije baš najbolji, njegove veze s tabloidima, brojne indiskrecije iz privatnog života koje se nađu na stranicama "žutog tiska" i dugi, često i nepromišljeni jezik - to je miks koji je vjerojatno kriv za to da nijedan klupski šef iz Bundeslige ne bira njegov broj mobitela.

Slično kao i kod Matthäusa, imidž je važan još jednom svjetskom prvaku iz 1990. Andreas Möller je jedno vrijeme bio manager nižerazrednog Kickersa iz Offenbacha, ali ugovor je prekinut prije dvije godine. Otada i on čeka na kakav obećavajući telefonski poziv.

Inače, Möller je uz nogometni talent javnosti ostao u sjećanju i po legendarnoj izjavi kojom je svojedobno prokomentirao mogućnost transfera u inozemstvo: "Milano ili Madrid, svejedno, važno je samo da je Italija." Danas on tvrdi da tu izjavu u tom obliku nikada nije dao.

Andreas Brehme (strijelac jedinog zgoditka u finalu 1990. godine, naslovna fotografija) jedno je vrijeme bio trener, a onda je nestao s malih ekrana. Danas je on veleposlanik jedne akcije u okviru koje se po cijeloj zemlji podižu mala nogometna igrališta. Bodo Illgner, vratar svjetskih prvaka, uživa u životu na Floridi i ponekad komentira nogometna zbivanja na TV-u.

Gdje su junaci?

Raimond Aumann i Hans Pflügler, nešto manje poznati članovi talijanske ekspedicije, danas su na platnom popisu minhenskog Bayerna, Aumann je povjerenik za odnose s navijačima, a Pflügler radi u marketingu. Günter Hermann je već desetak godina trener kluba VSK Osterholz-Scharmbecka u jednom gradiću u blizini Bremena, gdje ima i dućan sportske opreme. Olaf Thon i dalje je u potrazi za novim trenerskim poslom, tu i tamo se pojavi na televiziji.

Rudi Völler je jedan od rijetkih koji su pronašli svoje mjesto pod suncem, i on to itekako zna cijeniti. U Leverkusenu se dobro osjeća i tamo želi ostati još dugo vremena: "Ovdje sam bio igrač, trener i sad sportski šef. Imam ugovor do 2017. Ne mogu si uopće zamisliti da radim negdje drugdje!"

Takve riječi u skoroj budućnosti sigurno neće doći iz usta nekog od Völlerovih kolega iz slavne generacije 1990.