Vjera kao izvor sreće

Dobro raspoložen, prosijedi muškarac mi dolazi u susret. Pruža mi ruku, odnosno pružio bi mi ju je, kad bi imao ruke. Umjesto toga Rainer Schmidt pruža desnu nadlakticu. Ono što još više upada u oči od njegovih ruku jest iskren pogled i simpatičan osmijeh.

„Ja sam sretan čovjek“, priča Rainer. „Moja sreća je zadovoljstvo koje imam kad promotrim kako mi izgleda život. Mnogo toga ne bih uopće mijenjao.“ To govori muškarac, koji je prije 48 godina rođen s Femur – Fibula – Ulna sindromom, kombinacijom defekta bedrene kosti s deformacijom ruku.

Želja za uspjehom

Njegovo gotovo stalno veselo raspoloženje ima više razloga, tvrdi Schmidt. Uvijek je nastojao održavati svoj život aktivnim. Zbog toga je i zabilježio uspješne rezultate u stolnom tenisu.

Od 1998. do 2007. godine postigao je na Paraolimpijadi, te na Europskim i svjetskim prvenstvima 21 zlatnu, osam srebrnih i tri brončane medalje u pojedinačnim i timskim natjecanjima. Kamen temeljac na kojem počivaju ovi uspjesi nastao je tijekom jednog prilično tužnog godišnjeg odmora. Tada je Schmidt imao 12 godina i bio frustriran, jer s drugom djecom nije mogao igrati stolni tenis.

„U tom trenutku je jedan od prolaznika koji se našao na istom mjestu, došao na ideju da priveže rekete sa spužvom na moje ruke kako bih mogao igrati. I to je zaista bio odličan osjećaj.“ To je tako jako utjecalo na njega, da je nakon godišnjeg odmora zaključio: „Upisat ću se u stolnoteniski klub.“ Otac mu je u tu svrhu napravio bolji reket, koji je mogao čvršće stajati na ruci. Njegova sljedeća sretna okolnost bila je u obliku vještog trenera punog razumijevanja. U narednom vremenu Schmidt je mogao uočiti vlastite osobine: „Želja za uspjehom jest ono što me pokretalo, a ne strah od neuspjeha.“

Sportom do sreće

Sportski uspjeh nije izostao: „Jedan od najsretnijih događaja u mom životu bio je u Barceloni 1992. godine“, prisjeća se Schmidt. Na Paraolimpijadi je odnio pobjedu ispred 12 tisuća gledatelja i to kao autsajder do samog kraja igre. „Neću zaboraviti koliko sam endorfina imao u krvi, nisam danima mogao pravilno spavati, zato što sam stalno razmišljao kako sam uspio. To je poseban osjećaj koji mi daje snagu za naprijed.“ Naravno da sam kao sportaš imao najmanje toliko neuspjeha koliko i uspjeha. No, kod gorkih poraza, oko njega su uvijek bili prijatelji i radni kolege kao potpora. Blizina najbližih i postojanje potpore – upravo to je za Schmidta neograničena sreća koju osjeća. To je i do danas ostalo tako, kad god mu život promijeni planove.

Faktor sreće je i Bog

Prije svega ostaloga, kako naglašava Schmidt, vjera u Boga daje mu snagu i pouzdanje. „Povezanost s Bogom je zapravo ono što me gura naprijed.“ Ove godine je to bilo tako jako, da je inače diplomirani pravnik odlučio studirati teologiju. Jedna od njegovih knjiga ima i takav svojstven naslov: „Bolje ne imati ruke nego biti siromašan – ispunjen život uz postojanje granica“ (slobodni prijevod).

Njegova je najdraža izjava: „Radije imam kraće ruke, nego bijedan i siromašan život.“ Radi se o tome da između fizičkog hendikepa i osjećaja tuge nema nikakve uzročne povezanosti. „Trebale bi se dogoditi neke druge stvari, kako bih ja postao nesretan.“

No, u mladosti se Schmidt ljutio na Boga. „Ako si ti stvoritelj čovjeka, zašto meni nisi htio dati ruke?“, optužujuće je pitao Boga. „Međutim, kroz razne doživljaje sam spoznao da je ovo što ja imam - potpuno dragocjeno.“

„Ne smijete mi odstraniti palac“

„Imam samo jedan majušni palac“, priča svećenik. Koliko mu je zapravo važan taj palac, primjetio je još kao dijete. Sa svega pet godina, kad je prvi puta trebao operirati ruke, Schmidt je opomenuo doktora prije operacije barem pet puta: „Ne smijete mi odstraniti palac. S njime toliko toga mogu raditi. Koliko sam samo puta pomislio: Kako dobro što imam svoj palac! Jedan obični maleni okrugli palac, ograničenih sposobnosti.“ S njim mogu izvaditi kovanice iz novčanika, staviti ili skinuti naočale, odjenuti hlače ili pak držati kemijsku olovku.

„Kad čovjek ima ograničene sposobnosti, može se voditi mišlju da je zahvalan time što ima, a ne žaliti za onim čega nema.“ Rainer Schmidt je odlučio voditi svoj život tako da promatra sve ono što ima, a ne ono što nema.

Smijati se na svoj račun

Već nekoliko godina je ovaj svećenik bez ruku docent na Pedagoško – teološkom institutu evangeličke Crkve u Bonnu, u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji. Za Schmidta je način posla u integrativnoj zajednici idealni izazov. On savjetuje mentalno zaostale osobe o crkvenom životu.

U okvirima različitih izazova otkrio je brojne talente, a u posljednje vrijeme nešto potpuno novo – poput kabareta. „Kabaret sam slučajno otkrio, i to zato što su moja predavanja uvijek bila nekako duhovita“, priznaje Schimdt sa smiješkom.

Humor se mnogo puta odnosi i na sposobnost distanciranja od samog sebe. Možda i zbog toga Schmidt radije zbija šale na svoj račun, nego na račun drugih. Tako se na više od 50 pozornica u posljednjih godinu i pol dana vježbala njegova predstava, a sljedećeg ožujka će dočekati i svoju prvu premijeru.