Volite li (još uvijek) španjolsko voće i povrće?

El Ejido i španjolska pokrajina Almerija se lako može prepoznati i iz zemljine orbite: nigdje u Europskoj uniji nema toliko staklenika. Iz tog "mora plastike" smještenog na podneblju gdje sunce sja 3.000 sati na godinu stiže svježe voće i povrće do trgovina u čitavoj Europi. Posao je dugo išao odlično: Španjolska godišnje izvozi voća i povrća u vrijednosti od gotovo 13 milijardi eura.

No iz Almerije ne stižu samo plodovi nego i skandali: prije dvadesetak godina su to bile vijesti o nasilnim okršajima domaćeg stanovništva s ilegalnim doseljenicima i radnicima na tim plantažama. Incidenata ima još uvijek, ali toga je sve manje: prema podacima udruge zaštitnika interesa plantažera u toj pokrajini živi oko 5.000 stranaca bez valjanih dokumenata, mnogi od njih u jadnim uvjetima i u barakama. Njih oko 3.000 doista i radi na tim plantažama, ali vremena se mijenjaju.

To nam svjedoči i Malik iz Malija: 34 su mu godine i prije deset godina je došao gumenim čamcem iz Maroka u Murciju u Španjolskoj. Isprva se borio da bi nekako preživio, ali u međuvremenu ima radni ugovor s Biosaborom, najvećom kooperativom u Almeriji koja ima i certifikat biološkog uzgoja. Prije se mučio i znojio pod plastičnim ceradama, danas radi u gumenim rukavicama i uglavnom sjedeći. "Potpunih" ilegalaca ima sve manje: globe i kazne su u međuvremenu tako paprene da se još jedva tko usudi uzimati ih na posao.

Migrante se i ne želi i ljuto treba

Ali čitava politika prema migrantima je za španjolske plantažere sve veći problem: oni i dalje dolaze, prema podacima Madrida je ove godine već došlo oko dvadesetak tisuća ljudi, a do kraja godine će ih doći još. Ali to je upola manje nego što ih je došlo prošle godine, a plantažeri trebaju tu radnu snagu.

Maria Dolores Morales je zadužena za financije kooperative Biosabor. Sjeća se kako je u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća i mnogo njezinih Španjolaca odlazilo na rad u Njemačku, u Essen, Frankfurt ili Hannover, ali svi s urednim papirima. "I moj otac je tada otišao u Njemačku, ali je sve bilo organizirano i on je živio u apartmanu. Mi ne možemo dopustiti da u 21. stoljeću tu u Almeriji mnogi došljaci žive u barakama." Trebaju se uvesti jasna pravila, ali onda i omogućiti došljacima da tu žive i rade.

Jer ovako su i ove plantaže došle na zao glas po uvjetima rada za tamošnje radnike. "Krive nas, ali to je tek pola istine", žali se Juan Colomnia iz lobističkih udruga Coexphal i APROA, osobito na strane medije koji "ne razumiju" kako izgleda pravo stanje na tim poljima. On krivi i političare, kako Španjolske tako i Europske unije, a još se jedino nada kako će ekstremno desna stranka VOX koja je dobro prošla na prošlim izborima u Almeriji "uvesti reda" u politiku doseljavanja.

Strah i srdžba zbog „Prljave žetve"

No Juana Colomniu još više ljuti - ali i brine što osobito Nijemci više nisu tako oduševljeni voćem i povrćem koje će im iz Španjolske stizati bez obzira na sezonu, u svako doba godine. Njemačka je najveći uvoznik španjolskih proizvoda i gotovo trećina prihoda dolazi iz te zemlje - tek iza nje dolaze Francuska i Velika Britanija. No već prošle godine je postaja ARD objavila dokumentarnu emisiju "Europska prljava žetva" gdje se ne spominju samo migranti koji rade u užasnim uvjetima, nego i masovno korištenje pesticida i drugih kemikalija kojima su izloženi radnici - a onda i potrošači.

Columnia nam tvrdi: radnicima ostaje i preko 1.000 eura u džepu svakog mjeseca, a jedva da se još koristi kemija. To nam tvrdi i agronom Rafael Alvarez: "Prije petnaestak godina su se ovdje stvarno posvuda prskali pesticidi, što je štetilo radnicima", kaže nam agronom iz Madrida. Ali u međuvremenu svi teže nekim oblicima biološkog uzgoja: jer to potrošači žele, a povrh toga je obično i cijena bolja.

No potrošačima je to ipak sumnjivo, a i svojevrsni oblik gospodarske pomoći jest poticaj i olakšica zemljama izvan EU-a plasirati svoje poljoprivredne proizvode na ovdašnje tržište. To osobito ljuti Lolu Gomez iz plantaže Clisol: "Tržišna utakmica sa zemljama kao što su Kenija, Senegal ili Maroko nije poštena jer oni tamo ljude plaćaju na dan onoliko koliko mi tu u Španjolskoj plaćamo na sat." Uopće, smatra da je to dvostruki moral jer nitko onda ne postavlja pitanje kako tamo žive radnici i koliko se pesticida troši.

Zlatna vremena prolaze...

Ta pomama za ekologijom među europskim potrošačima španjolske plantažere ne ostavlja ravnodušnima. Lola Gomez nam govori o problemu koji ima njezina plantaža: sunca u Almeriji ima u izobilju, ali ne i vode. Zalijevati sadnice u zemlji neminovno znači i trošiti vodu koja će otići pod zemlju. Zato tamo sve više prelaze na hidrokulturu, dakle gdje su biljke zasađene na vunu od kokosovih vlakana i gdje se može potpuno nadzirati količina potrošene vode.

Ali to nije ekološki: Clisol zato nije dobio certifikat biološkog uzgoja, niti može dobiti potporu EU-a za biološki uzgoj - makar inače uopće ne koristi kemiju. "EU ustraje u tome da biljke moraju ljubiti zemlju, inače nisu eko", ljuti se nizozemski biolog Jan van der Blom koji radi na mnogim plantažama u Almeriji. A tamo su shvatili kako su zlatna vremena završena kad su s lubenicama čak i za Božić mogli postići svaku cijenu.

I bez konkurencije iz Afrike ili Južne Amerike, plantaža ima sve više i u Europskoj uniji. Sve je teže držati korak i jedinu šansu vide u visokoj tehnologiji, sondama, računalima i optimizaciji uzgoja voća i povrća. Jer i kupce je sve teže zadovoljiti.