Vraća li Austrija migrante u Srbiju?

„Tijekom moje ministarske odgovornosti došlo je i do ugovora sa Srbijom, gdje ljude koji su u Austriji dobili negativan odgovor (na zahtjev za azil, op.a.) i moraju napustiti zemlju – ali ih njihove države ne žele primiti nazad – šaljemo u jednu drugu zemlju, naime Srbiju, kako bi se uspostavila razlika može li netko ovdje (u Austriji, op.a.) biti legalno ili ne.“

Točno je tako rekao Herbert Kickl u emisiji „Im Zentrum“ austrijske javne televizije ORF2 krajem rujna prošle godine. Političar Slobodarske stranke Austrije je do svibnja bio ministar unutarnjih poslova, dok se zbog afere „Ibiza" nije raspala vlada Slobodaraca i Austrijske narodne stranke starog-novog kancelara Sebastiana Kurza.

Samo sedam dana poslije spomenute emisije su u Austriji održani izbori koji su Kurzu donijeli koaliciju sa Zelenima. Slobodarce su birači poslali u oporbu te je Kickl sada šef zastupničkog kluba te stranke.

Rečenicu o navodnom ugovoru sa Srbijom je austrijska javnost gotovo prečula premda nije baš da svakog dana ministar najavljuje deportacije migranata u zemlje iz kojih oni ne potječu. Dakle, da recimo neki državljanin Alžira, koji u Austriji nema pravo na azil, a rodna ga zemlja odbija prihvatiti – bude vraćen u Srbiju kojom je samo prošao?

Rečenica se zato dobro čula u Beogradu, prije svega u oporbenim krugovima. Oni su u „ugovoru“ koji je Kickl spomenuo našli razloga da napadnu vlast u Srbiji.

Vlast u Beogradu šuti

Vođa stranke „Dveri“ Boško Obradović nekoliko puta je upitao tko je potpisao takav ugovor u ime Srbije i znači li to da Srbija postaje „centar za migrante na Balkanu“.

„Postoji opravdana bojazan da je vlast prihvatila niz ugovora sa zapadnoeuropskim državama prema kojima će oni migranti koji u njihovim državama ne mogu dobiti azil, a posebno oni koji su učinili različita kaznena djela, biti vraćeni u Srbiju prema našem zakonu o readmisiji“, kaže Obradović za DW. „Naša vlast nikada na izborima ili referendumu nije pitala građane Srbije je li ovo za njih prihvatljivo."

Na pitanje zašto bi vlast Srpske napredne stranke prihvaćala migrante koji negdje drugdje nisu bili dobrodošli, Obradović kaže: „Imam dojam da je to dio koncesije koju je naša vlast spremna platiti da bi dobila podršku zapadnih centara moći za opstanak na vlasti.“

Odgovore mjerodavnih nije do sada dobio ni Obradović, ali ni pokret „Dosta je bilo" koji je, kako su priopćili, još početkom listopada prošle godine službeno tražio od predsjednice Skupštine Maje Gojković da im dostavi ugovor o vraćanju migranata iz Austrije u Srbiju.

„Činjenica da zastupnici DJB-a još uvijek nisu dobili nikakav odgovor na ovo pitanje iako je prošao zakonski rok od 15 dana nedvosmisleno potvrđuje da Vlada Srbije sklapa tajne ugovore sa zemljama-članicama EU-a o pitanjima od velikog javnog značenja, odbijajući upoznati javnost s njihovim sadržajem“, priopćio je pokret u studenom.

Bolje sreće nije bio ni DW. Iz srpskog Ministarstva unutarnjih poslova na naš upit nije stigao nikakav odgovor.

Osnova je Sporazum iz 2003. godine?

Postoji li uopće famozni ugovor? Ili je sve bila predizborna govorancija Herberta Kickla čija se stranka protivi prihvaćanju izbjeglica i time pokušava pridobiti birače? Istina je možda negdje između.

U zastupničkom klubu Slobodaraca tvrde da su u vrijeme Kicklovog ministrovanja „vođeni odgovarajući pregovori na činovničkoj razini i sa Srbijom je ispregovaran ugovor o prijemu najprije oko 200 osoba“. U pitanju su, dodaju, odbijeni tražitelji azila koji su na putu prema Austriji prošli kroz Srbiju.

„Ugovor je u svakom slučaju ispregovaran do kraja i, prema našim informacijama, obje strane su ga potpisale na razini činovnika. Nije nam poznato je li se nastavilo s tim projektom nakon što je Herbert Kickl prestao obavljati dužnost ministra unutarnjih poslova odnosno bavi li se time aktualna crno-zelena Vlada“, stoji u odgovoru na upit DW-a.

U austrijskom Ministarstvu unutarnjih poslova nisu htjeli ni potvrditi ni demantirati tu informaciju. „Činjenica je da na radnoj razini s trećim državama (onima izvan EU-a, op.a.) postoje brojni sporazumi, dogovori i slično, koji uopće omogućuju uređenu suradnju s trećim državama“, stoji u odgovoru našoj redakciji.

Iz odgovora se može zaključiti da ugovor o kojem priča Kickl – ako zaista postoji – predstavlja radni sporazum na osnovi Sporazuma Državne zajednice Srbije i Crne Gore s Austrijom koji je potpisan u lipnju 2003. godine i regulira „vraćanje i prihvaćanje osoba s nelegalnim boravkom“. Taj sporazum je još na snazi, a baštini ga Srbija kao pravna nasljednica SCG-a.

U drugom poglavlju sporazuma stoji da Austrija i Srbija jedna od druge mogu zatražiti („podnijeti zamolbu“) preuzimanje državljana trećih zemalja ili ljudi bez državljanstva „ako se dokaže ili učini vjerodostojnim“ da su ti ljudi prethodno boravili ili prešli preko teritorija druge potpisnice. Dakle, u teoriji, Austrija može tražiti od Srbije da primi onog teoretskog Alžirca koji nema pravo boraviti u Austriji, ako se dokaže da je taj prošao Balkanskom rutom preko Srbije.

Pravilo ima niz iznimaka: ne odnosi se na državljane zemalja koje imaju granicu sa zemljom koja bi ih se riješila, ne odnosi se na one koji su u zemlju ušli s urednom vizom ili dobili izbjeglički status, a ni na one koji u jednoj od dvije zemlje borave već duže od godinu dana.

Također, Beč bi morao poimence navesti koga bi poslao u Srbiju – možda, kako tvrdi Kickl, dvjestotinjak ljudi odjednom – ali onda Beograd ima tri tjedna da odgovori na „zamolbu“. Srbija, dakle, prema sporazumu iz 2003. nije dužna automatski primati odbijene tražitelje azila iz Austrije koji nisu srpski državljani.

Nejasna statistika

„Jedini cilj Herberta Kickla je bio i ostao da zaobiđe međunarodne obveze Austrije kroz dvojbene sporazume s trećim državama i da se tako izmakne od odgovornosti", kaže nam Lukas Gahleitner-Gerz, stručnjak za pitanja azila iz „Asylkoordination Österreich", organizacije koja se zalaže za prava izbjeglica.

Može se pretpostaviti, dodaje on, da je Kickl pokušavao, možda i uspio, deportirati ljude u Srbiju na temelju sporazuma koji nisu poznati javnosti. „To je krajnje sporno sa stajališta ljudskih prava i otvara mnoga pitanja: što je sadržaj sporazuma? Je li on suprotan međunarodnim obvezama Austrije? Kako bi Austrija osigurala da će ovi ljudi u Srbiji biti dostojanstveno tretirani?“

Iz statistike koju objavljuje austrijski Savezni zavod za strance i azil ne može se zaključiti je li Beč posljednjih godina, od početka velikog izbjegličkog vala, u Srbiju uopće vraćao nekoga tko nije srpski državljanin. Tako je 2016., kada su stotine tisuća ljudi preko Balkana hrlile prema zapadnoj Europi, iz Austrije preko 10.000 ljudi deportirano ili su pak dobrovoljno otišli pod prijetnjom deportacijom.

Na tom popisu bilo je najviše državljana Iraka (1.565), Afganistana (1.094), Irana (687), Srbije (682) i Nigerije (610). Međutim nema podataka u koje su zemlje ljudi vraćani. Iz Ministarstva unutarnjih poslova u Beču tvrde da je to tako zbog „zaštite osobnih podataka“.

U krugovima austrijskih boraca za prava izbjeglica kažu da je taj izgovor budalast jer ni na koji način osobne podatke ne ugrožava ukoliko se navedu brojke koliko je čijih državljana deportirano u koju zemlju. Kako DW doznaje, jedan broj parlamentaraca u Austriji sprema detaljan upit Vladi u kojem će tražiti odgovore – između ostalog i o Kicklovom „ugovoru“ sa Srbijom.

Kada zastupnički upit bude predan, austrijska Vlada ima dva mjeseca da na njega odgovori. Jedno je sigurno – za razliku od srpske Vlade koja ignorira upite oporbe, vlada u Beču će nekakve odgovore poslati. Ostaje da se vidi kakve.