Vučićeve divizije promarširale Beogradom

Televizijska propagandna priprema je bila uobičajena. Na TV Pink se moglo čuti kako oporba surađuje s "teroristima” iz Prištine dok istodobno predsjednik Aleksandar Vučić upućuje poruku da je Srbima potrebno jedinstvo. Naročito sada, u ovoj fazi "borbe za Kosovo”.

Naprednjačka složnost

Inače, omiljena riječ je bila – jedinstvo. Dakle, politički pluralizam šteti nacionalnim interesima. Složnost pod parolom „Aco, Srbine" je jedini ponuđeni izlaz. Istodobno DJ Žex je na sve to dobacivao s gromoglasnog, tisućuvatnog kamiona u maniri glavnog provladinog hipika: „Stop nasilju, samo ljubav!". Autobusi su stizali nemilice. Od Doboja pa do Kumanova, sve je zemlja naprednih umova. Službena verzija ovog političkog „realityja" jeste da su svi ovi ljudi došli svojom voljom, puna srca, široka osmjeha.

Tko god prati mitingašku praksu u zemlji Srbiji otkako ju je Milošević uzdigao na razinu glavnog političkog argumenta, zna da ova službena bajka prešućuje elementarna pravila igre: Stranka te zaposli. Stranka od tebe i tvoje obitelji ne očekuje puno. Samo glasate za njih do u peto koljeno. Ili, kada vođa dođe u tvoj gradić, svi moraju dežurati na mjestu stranačkog skupa, ako treba i sat-dva, i oduševiti se kada se „ON" konačno pojavi. A po potrebi, ako stranka tako kaže, da sjednete u autobus, izađete tamo gdje vam kažu i da se – oduševite.

U zemlji u kojoj se teško živi, a plaće su male, ova obveza se shvaća kao pokazivanje zahvalnosti za majčinsku brigu stranke i vođe. Vaše ponašanje je sasvim normalno u nenormalnim okolnostima. Vjerojatno većina ljudi i ne vidi neku veliku prinudu u jednodnevnim izletima. Ucijenjenost je u izvitoperenoj stvarnosti postao normalan društveni odnos.

Taj model su upražnjavali svi, ali najbolje su se snalazili Socijalisti, odmah iza njih bili su Radikali, a kada su i jedni i drugi zbačeni sa vlasti, samo je Šešeljeva stranka u oporbi zadržala gotovo vojničku disciplinu. Njeni članovi su ustajali rano i odlazili na glasanje. Na prosvjede su dolazili svi kao jedan. Tako su kontrolirali trećinu glasača. Dobar dio njih je dvojac Nikolić-Vučić preveo u Naprednjake.

Stranka kao totalna obitelj

Njihova strategija na masovnim skupovima nije bila bitno drukčija. Od 2012. su, preuzimajući vlast, primili sve medijske i političke prebjege u taj model. Moglo bi se reći da su ih politički konvertiti obogatili za jednu široku paletu javnih bezobrazluka. I taj dopunjeni model se pokazuje kao uspješan. Piramidalno odlučivanje, postavljanje idejnog koridora za pljuvanje protivnika, medijsko mantranje službenog narativa, sve to je nakalemljeno na dvadesetogodišnje radikalsko kaljenje stranke kao totalne patrijarhalne obitelji.

I sada, kada kažu, ma nitko nije prisiljen doći na miting, onda je to prenavljanje u ime stvaranja jeftine iluzije u koju ni sami Naprednjaci ne vjeruju – da je ta stranka okupila ovolike ljude zato što ima neodoljivi politički magnetizam i ništa više.

Ako je Vučić rekao da će to biti najveći skup u pola stoljeća raznih beogradskih skupova, onda je on založio svoj politički autoritet. Njegova stranka je dužna mobilizirati stotinjak tisuća ljudi. A njegovi mediji će to pretvoriti u onoliko tisuća koliko je obećao. To nije nikakav problem. Onaj tko prebroji 7500 ljudi na skupu od više desetaka tisuća političkih protivnika, bit će i u brojanju svojih sljedbenika isto tako kreativan. Tako se piše povijest.

Dakle, prebrojavanje nije samo infantilna muška fantazija o vlastitoj omnipotentnosti i njihovoj impotentnosti. Iza te halabuke se krije jedan totalitaran rezon. Postrojiš svoje divizije i upitaš nonšalantno, baš kao Staljin Churchilla i Roosevelta, koji su mu skretali pozornost na to da bi možda trebalo uvažiti i mišljenje Vatikana: „Koliko papa ima divizija?".

Dakle, Vučić je postrojio svoje divizije. I estradne.

Naprednjački karneval

Prvo je pred Skupštinom nastupao Aco Lukas. Pa Bora Čorba, koji je pod stare dane opet pristao biti predgrupa predsjedniku države. Od okupljenih naprednjaka oprostio se pjesmom „Lutka sa naslovne strane". Zadnji stih glasi – „Treba ti lova". Pomalo je tužno da je upravo on ispao ta sjedokosa lutka.

Sve to su DJ Žex i njegova televizija propratili dronovima iz zraka, kranovima, reportažnim kolima.

Isprva je govorila premijerka Ana Brnabić. Kao „nestranačka osoba" odradila je stranačku stvar za Vučića: malo je hvalila samu sebe, malo više Vučića. A onda je pobrojala grijehe oporbenih političara.

Ivica Dačić je po običaju počeo vickasto, obećavajući da neće pjevati. Posle toga je održao „državnički" govor. Skicirao je sliku jake Srbije. Njegova govornička vještina ima svoj korijen na Gazimestanu, učenik je ljudi koji su govorili slično: „Ne igrajte se vatrom. Srbima više niko ne sme da preti i da ih napada". „Ne pomišljajte da Srbiju možete ucjenjivati". „Nema predaje bez obzira na pritiske". „Jake Srbije treba da se plaše samo njeni neprijatelji" itditd.

Orbanizacija Srbije

Onda je zakovao još jedan čavao u mrtvački sanduk demokratskog pluralizma: „Ja volim Srbiju i zato podržavam Vučića". Dakle, Ivica Dačić poručuje svim tim ljudima – tko ne podržava Vučića – ne voli Srbiju. To je „jedinstvo" o kojem je sve vrijeme riječ. Politički protivnici Vučića ustvari ne vole Srbiju. Zloupotreba patriotskog diskursa za obračun s neistomišljenicima je, očito, konstanta socijalističko-radikalske retorike.

Na skupu je govorio i Milorad Dodik. Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine je uspeo reći dosta toga, ali Bosnu i Hercegovinu nije spomenuo ni jedan jedini put. Mislim da je čovjek na pogrešnoj funkciji.

Ministar vanjskih poslova Mađarske je na nesigurnom, ali razumljivom srpskom izgovorio ono što svatko zna – Viktor Orban i Aleksandar Vučić se dobo razumiju. Moglo bi se dodati, da to nije čudno, jer imaju isti odnos prema demokraciji. Većini pripada sav plijen. Kome se to ne sviđa neka šeće.

Aco, Srbine

Onda je pred masu izašao Aca Srbin, kako predsjedniku tepaju transparenti. Malo je spomenuo one „koji ruše", a onda je rekao, po predviđenom scenariju, da neće na njih potrošiti ni jednu jedinu riječ. Prethodni govornici su se bavili upravo tom disciplinom, e da bi se Vučić mogao državnički baviti Kosovom. Onda je počeo nabrajati kliničke centre, autoceste, pruge, povijesni suficit, smederevske visoke peći. U topli zagrljaj svojih riječi posebno je uzeo umirovljenike. Kao najfiniju liriku odrecitirao je prognozu Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke koji Srbiji predviđaju solidan rast u sljedećih pet godina. Onda se opet vratio na Kosovo ravno. Pa na regiju. Bolji odnosi. „Moramo sebe obuzdati, da ne uzvratimo na psovku psovkom". Eh, kada bi ovo bio unutarnjopolitički program.

Postrojane stranačke divizije su aplaudirale.

A sloboda?

Službeni naprednjački narativ – sve su upropastili „žuti lopovi", a mi smo vas izbavili – škripi u pravosuđu, u slobodi medija, u demokratskim standardima. Pad na listi Reportera bez Granica na mjesto broj 90, proklizavanje na listi Freedom Housea od statusa slobodne do statusa djelomice slobodne zemlje pokazuju da postoji problem koji je napravila upravo ova vlast. Jer ako Naprednjaci stalno ističu napredak, a dogodi im se nazadak – najgore plasirani „žuti" rezultat po slobodi medija iz 2010 je još uvijek pet mjesta bolji od ovogodišnjeg naprednjačkog – onda službena analiza stanja dobiva pukotine. Stoga će Brnabićka i njeni ministri izraziti neslaganje s takvim nalazima, ali ne i sa stanjem na koja izvješća ukazuju i za koje naprednjačka vlast snosi punu odgovornost.

Vanjskopolitički je Vučić oduvijek bio racionalniji nego na unutarnjem planu. On je na „svečarskom" skupu za koji policija kaže da je okupio 140.000 ljudi, uvijek kada bi govorio samo za stranačku bazu bio u logici natjecanja s odsutnim protivnikom. Priznao je da „na drugoj strani" ima ljudi koji misle dobro Srbiji.

Za sada je Vučić pokazao da su njegove divizije jače. Međutim, logika brojčane premoći ne računa s moralnim, duhovnim, intelektualnim otporom pojedinaca, s kapilarnim razvojem društva, sa smjenom generacija, s mjesečevim mijenama, i uopće s dijalektikom svijeta. Tako je divizijska, mitingaška vlast uvijek iznenađena kada se jednom, usprkos postrojenim divizijama, uruši brže nego što je itko mislio. To se, naravno, neće dogoditi sutra ili prekosutra. Ali u čovjekovom svijetu, pa tako i u Srbiji, napredak je usprkos svemu moguć.

Poslije Aleksandra Vučića nastupio je Oliver Mandić. Barem je to logično. Kao Arkanov kulturnjak on je bio na istoj strani kao mladi propagandist Aleksandar Vučić. „Moli se Bogu, za ljubav i slogu, za majku Srbiju", otpjevao je on na kraju. Poslije pjesme je gotovo rutinski uzviknuo: „Živio Vučić". Ali jedva da ga je neko još slušao.