WTO na teškoj kušnji

Globalni sporazum o svjetskoj trgovini – to je san Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Prije 14 godina njezini članovi su se u glavnom gradu Katara dogovorili da smanje ograničenja trgovine i unaprijede otvaranje tržišta.

Cilj konferencije u Dohi je bio – i ostao – da se globalna trgovina liberalizira. Istovremeno bi u nju trebale biti uključene i siromašne zemlje. Carine i druga ograničenja uvoza i izvoza bi trebala biti ukinuta. Zapad želi da njegova roba i uslužne djelatnosti imaju slobodan pristup tržištima zemalja ubrzanog industrijskog razvoja. A one sa svoje strane žele da EU i SAD ukinu subvencije za poljoprivredne proizvode i da otvore svoja tržišta za proizvode iz zemalja u razvoju.

Važnost za siromašne zemlje

Deseta konferencija o svjetskoj trgovini koja se održava od 15. do 18. prosinca 2015. u Nairobiju zacijelo neće donijeti veliki zaokret na tom području. Ali, trgovinski diplomati iz 162 zemlje-članice WTO-a će barem pokušati održati na životu teme iz Dohe. Doduše, uvjeti za to su nepovoljni, smatra Heribert Dieter, stručnjak Zaklade za znanost i politiku u razgovoru za DW: „Pozitivna varijanta je da se teme iz Dohe drže na životu i da se postigne suglasnost oko nekih malih koraka. Negativni scenarij: u Nairobiju se raspada WTO.“ A onda će se svijet koncentrirati samo na sporazume između pojedinih zemalja ili regija.

Za ovog stručnjaka svjetske trgovinske konferencije u sklopu WTO-a ipak imaju veliko značenje, posebno iz perspektive siromašnijih zemalja. Jer takve zemlje ne sudjeluju u velikim projektima poput Transatlantskog sporazuma o zaštiti investicija TTIP ili transpacifičkog sporazuma TPP.

Manje zemlje ostaju zakinute

Postoji opasnost da baš te zemlje budu gurnute na margine umjesto da budu dio dogovora. A to je vrlo problematično: „Pri sklapanju sporazuma o slobodnoj trgovini ili preferencijama male zemlje često ostaju kratkih rukava“, kaže Dieter i dodaje da je to strukturni nedostatak. „Samo zemlje WTO-a i samo multilateralno pregovaranje mogu omogućiti da manje zemlje nađu svoje mjesto u svjetskom gospodarstvu.“

U protivnom će siromašnije zemlje ostati zakinute. To je naravno loše kada imamo u vidu aktualne političke diskusije. S jedne strane svijet pokušava suzbiti uzroke izbjeglištva i podržati ekonomski razvoj siromašnih zemalja. S druge strane postoje veliki trgovinski sporazumi posljedica kojih su manje razvojne perspektive za manje zemlje. „To ne ide jedno s drugim i predstavlja suprotnost koherentnoj politici“, smatra Dieter.

Korisni mehanizmi

No, WTO će i pored svega i dalje postojati. Tu je čitav niz mehanizama i organizacija koje su korisne. Na primjer, postupak rješavanja trgovinskih sporova pred javnim sudovima. WTO će se i dalje baviti reguliranjem svjetske trgovine, „ali dinamika će biti drugdje“, smatra ovaj znanstvenik.

On kaže da je dobar primjer za tu tezu upravo povijesni razvoj konferencije u Dohi. 2001. godine je, u teškoj situaciji, donesena odluka da se okupe njezini sudionici, uz nadu da će biti koncesija za siromašne zemlje. Ali, ta nada se nije ispunila. „Od tada se sve razvlači od konferencije do konferencije, a one se održavaju svake dvije godine.“

Dvadeseta godišnjica

Sada ponovo postoji žestoka rasprava oko agrarnih subvencija. Siromašnije zemlje koje predvodi Indija žele da sa povećanjem uvoza hrane dobiju i mehanizmi zaštite domaćeg tržišta. Amerikanci i Europljani to odbijaju: „Problem je što ovdje ne vidimo nikakvu spremnost industrijskih zemalja na koncesije.“

Na 10. konferenciji o svjetskoj trgovini u Nairobiju WTO slavi i svoj dvadesetogodišnji jubilej. Kada je ova organizacija osnovana 1995. imala je 120 zemalja-članica, a nedavno joj je pristupio Kazahstan kao 162. članica. Svjetska trgovinska organizacija i dalje je atraktivna. S druge strane, njoj nije uspjelo postati jedini forum na kojem se razgovara o budućem reguliranju svjetske trgovine. Heribert Dieter iz Zaklade za znanost i politiku kaže: „Postoji mnoštvo regionalnih sporazuma o slobodnoj trgovini, na snazi je njih 400, a pregovara se o daljnjih 200.“