Zabluda ekumenskog patrijarha
10. siječnja 2019
Počasni poglavar pravoslavne crkve, patrijarh Bartolomej, zajamčio je pravoslavnim vjernicima u Ukrajini autokefalnost, dakle neovisnost. On je to uradio na svoju ruku i protivno savjetima koje su mu davali drugi episkopi te je na taj način prekršio crkveno pravo, takozvane "kanone". To je također proturječno odlukama koje je sam prije nekoliko godina donio u vezi s Ukrajinom. Reakcije teško da mogu biti gore: druge patrijaršije odbijaju poslušnost Bartolomeju. Kritiziraju ga čak i članovi Sinoda Grčke pravoslavne crkve. Crkveni poglavari iz Poljske i Češke su se stavili protiv Bartolomeja. Igumani i starci sa Svete gore s preko 2.000 monaha vrte glavom.
A aplauz dolazi od ministra vanjskih poslova SAD-a, nekadašnjeg potpredsjednika SAD-a Joea Bidena i jednog od nekadašnjih šefova CIA-e. Washington podržava podjelu crkve u istočnoj Europi. Utjecaj Moskve u Ukrajini bi trebalo oslabiti, pa makar on bio samo crkveni. Iz američkog ugla to je legitimno. Jer, crkveno-pravna promišljanja su strana mnogim Amerikancima. Zbog čega bi se ljudi danas trebali držati saborskih odluka iz IV. stoljeća? Amerika naime sebe vidi kao domovinu slobode, a prije svega vjerske slobode. Jedna zemlja u koju su stoljećima bježali ljudi koji su negdje drugdje bili progonjeni. Ali, i zemlja u kojoj se pojavljuju nove vjerske zajednice poput: scijentologa, mormona, Jehovinih svjedoka, bezbrojnih crkava koje propagiraju oživljavanje evanđeoskog života. A oni iz Sjedinjenih Američkih Država pokušavaju ogromnim novcem misionariti širom svijeta - također i u istočnoj Europi.
Patrijarh pod pritiskom predsjednika
Patrijarh Bartolomej je mogao sebi dati vremena za svoje odluke, u stvari, prije svega trebao je sebi dati vremena. Prema Kanonskom pravu odluke od povijesnog značenja se moraju donijeti konsenzusom. Ali, patrijarh u Istanbulu je dopustio da ga požuruju, prije svih ukrajinski predsjednik Porošenko. Jer, ovaj nesretni šef države se bori za svoj ponovni izbor krajem ožujka. A prema anketama njegova popularnost je prilično srozana: zbog toga što gospodarstvo ne stoji dobro, izostaju inozemne investicije, korupcija buja, a nema ni mira na istoku zemlje. Tako Porošenko očekuje dodatne glasove osnivanjem ukrajinske nacionalne crkve.
No, mnogi Ukrajinci su skeptični. Najveći broj vjerskih zajednica ostaje uz kanonski priznatu Moskovsku patrijaršiju. Ono što ujedinjuje crkvu koju je proglasio Bartolomej jest protivljenje Rusiji. No, to na duge staze ne prolazi. Na kraju, Bartolomej im nije ni dao potpunu neovisnost. Jer, on sam je njihov patrijarh. Druge pravoslavne crkve izbjegavaju takvu kanonsku konstrukciju.
Za to što je ovaj crkveni spor mogao tako eskalirati krivicu snosi i Moskovska patrijaršija. Patrijarh Kiril se previše otvoreno stavlja na stranu ruskog predsjednika Putina. Zbog toga ga mnogi Ukrajinci vide kao produženu ruku Kremlja, što naravno ima malo veze s realnošću. Ali, percepcija je takva. Moskovski patrijarhat se morao prije svega snažnije angažirati, kao institucija koja obje strane poziva na mir, suzdržanost, koja gradi mostove.
Konstantinopol je povijest
Suočiti se s modernom, političkom i društvenom stvarnošću nije jača strana pravoslavnih nacionalnih crkava. Grčka crkva na primjer i dalje priča o patrijarhatu u "Konstantinopolu". Metropola koja je nekada bila glavni grad Istočnog rimskog carstva se već stoljećima zove Istanbul. Utjecaj patrijarha koji vlada u tom gradu se ne može usporediti s njegovim prethodnicima u Konstantinopolu. Zašto je onda on još uvijek počasni poglavar pravoslavlja? Jer je tako bilo u ranom srednjem vijeku? Jer se Grci nadaju da će "ponovo osvojiti" grad? To je apsurdno. Počasni primat je, međutim, opstao, koji umjesto da miri, stvara nove sukobe - danas u Ukrajini, Estoniji ili Bugarskoj; a uskoro možda i u drugim dijelovima svijeta.
No, koliko god da je ovaj sukob posljednjih tjedana neugodan i tragičan - on donosi i šanse. Nacionalne crkve bi mogle odlučiti da postanu "demokratskije" i ravnopravnije. Da, na primjer, svake godine neki drugi patrijarhat preuzme predsjedavanje među crkvenim velikodostojnicima. Demokracija i ravnopravnost pospješuju otvorenost i toleranciju, pa se onda nitko ne bi mogao postaviti iznad prava i dogovorenih pravila.