Zabluda ga je stajala života
5. veljače 2019
Onaj tko ovdje ima vrtnu kućicu može reći da je sretan. Ljeti sve miriše na ruže i roštilj. Tipična idila malih vrtova. Kolonija "Harmonie" jedna je do 900 takvih u Berlinu. No, prije 30 godina je imala jednu manjkavost, Berlinski zid je bio udaljen samo nekoliko koraka. Iza njega je bio kanal koji spajao rijeku Spree na istoku i Luku Britzer na zapadu. Ovdje su 5. veljače 1989. dvojica mladića htjeli ostvariti svoju veliku čežnju - za slobodom.
Chris Gueffroy i njegov prijatelj Christian sakrili su se u jednoj šupi i gledali prema mjestu za kojim su čeznuli - prema Zapadnom Berlinu. Neposredno prije ponoći dvojica bjegunaca su neotkriveni prešli preko tri metra visokog zida na istočnoj strani. Sljedeća prepreka je bila isto toliko visoka žičana ograda. Približavali su joj se kradom kada su se upalili reflektori i začule sirene. Vjerojatno su bjegunci dotakli signalnu ogradu.
Naredba za pucanje ukinuta je dva mjeseca kasnije
No, usprkos tome nisu vjerovali da im je život u ogromnoj opasnosti. Od prijatelja su čuli kako je naredba o pucanju ukinuta zbog toga što je švedski premijer stigao u državni posjet DDR-u. Špekulirali su da bi, ako im ne uspije bijeg, uskoro svakako bili deportirani na Zapad. Špekuliranje koje je Chrisa Gueffroya odvelo u smrt. Granični vojnici su otvorili vatru i jedan metak je 20-godišnjeg konobara pogodio ravno u srce. Njegova smrt izazvala je međunarodne prosvjede. Početkom travnja 1989. predsjednik DDR-a Erich Honecker, sedam mjeseci prije pada Zida, naređuje da se više ne puca na bjegunce.
Chris Gueffroy je posljednja žrtva koja je pala na Berlinskom zidu.
Spomen u Kapeli pomirenja
Na 30. godišnjicu ubojstva Chrisa Gueffroya u Kapeli pomirenja u Berlinu se održava komemoracija. Ova mala bogomolja od gline i drveta nalazi se na sred nekadašnje granice i dio je Memorijalnog centra Berlinskog zida. Od 2005. se skoro tijekom čitave godine održavaju komemoracije za one koje je sudbina zatekla na Zidu. U Gueffroyevom slučaju podsjetit će se i na mladog čovjeka koji nije htio služiti vojsku zbog čega nije mogao završiti školu. Maštao je da postane glumac ili pilot. "Dokle god se čitaju biografije žrtava dotle će one biti dio sadašnjosti", kazao je direktor Memorijalnog centra Axel Klausmeier za DW. "Njihove sudbine pokazuju kolika je morala biti patnja i koliko jaka želja za slobodom."
Klausmeier istovremeno naglašava bezvremensku važnost sjećanja. Nema toga što je završeno ili zaključeno, kaže on. Ovaj povjesničar tu vidi proces stvaranja identiteta, "koji nam pomaže da razumijemo sadašnjost u kojoj održavamo sjećanje živim". To posebno dobro funkcionira u Memorijalnom centru Berlinskog zida s tzv. "Prozorom sjećanja" i fotografijama žrtava. Ispitivanja su pokazala da najveći broj posjetitelja na taj način ostvaruje emocionalan i individualan pristup apstraktnoj temi podjele Njemačke.
"Diktature se mogu pobijediti mirnim putem"
A zanimanje je ogromno. Iz godine u godinu sve više ljudi iz čitavog svijeta želi vidjeti originalne ostatke Zida. 2018. je bilo preko milijun posjetitelja. Posjetitelji iz Njemačke, kaže Klausmeier, često povezuju osobna sjećanja i obiteljske priče s unutarnjemačkom granicom. Inozemni turisti dolaze često s jedim ciljem: da vide Zid. Pored posjetitelja iz Sjeverne Amerike i zapadne Europe put do Memorijalnog centra u Bernauer Strasse često nalaze turisti iz Južne Koreje.
"Za njih je posjet naravno direktna i emocionalna veza sa svojom zemljom", kaže Klausmeier. Berlin i njegova mjesta sjećanja su za ljude iz ove podijeljene azijske zemlje mjesta nade. Priča o tome kako je svladan Zid pokazuje: "Diktature se može pobijediti mirnim putem, ako politički okviri to dozvoljavaju."
"Mi Nijemci smo najsretniji narod na svijetu"
Kako i zašto je to u Njemačkoj uspjelo - i to se može osjetiti u Memorijalnom centru. "Mi Nijemci smo sada najsretniji narod na svijetu", kazao je gradonačelnik nekadašnjeg Zapadnog Berlina Walter Momper dan nakon pada Berlinskog zida.
Chris Gueffroy, nažalost, nije dočekao ovo slavlje u studenom 1989. Njegova čežnja za slobodom je bila toliko jaka da je riskirao život. I izgubio ga zato što je povjerovao glasinama.
"Zidovi mogu ubiti ljude", sa žaljenjem govori direktor Memorijalnog centra Klausmeier i istovremeno misli na zidove 21. stoljeća. Ali, ljudi ne dopuštaju da ih zidovi zaustave. "Toga bismo trebali biti svjesni kada raspravljamo o vojnom osiguravanju granica."