Zaboravljene sudbine prisilnih radnika

Hanna S. je imala osam godina kad umrla njezina prateta. Bila je premlada da bi shvatila što se dogodilo bakinoj sestri koja je morala na prisilni rad u nacističkoj Njemačkoj. Ona je bila samo jedna od 13 milijuna drugih muškaraca, žena i djece. Mnogi od njih deportirani su iz zemalja koje su okupirali nacionalsocijalisti u Njemački Reich i tamo prisiljeni na težak rad.

Nepotpuna obiteljska povijest

„Slučajno sam saznala za sudbinu svoje pratete", kaže Hanna S., koja dolazi iz Bjelorusije, ali ne želi da navedemo njeno puno ime. Sreli smo je u Berlinu, gdje provodi ljetni odmor na seminaru o prisilnom radu tijekom nacionalsocijalizma. „O tome se u mojoj obitelji nije puno pričalo", kaže ova živahna žena duge smeđe kose. "Mislim da je to sramota", kaže ona. Podaci koje Hanna ima o svojoj prateti su shodno tome nepotpuni. "To je praznina u mojoj obiteljskoj povijesti", kaže ona.

Hanna zna samo to da je njezina prateta morala peći kruh. Ali nada se da će jednog dana saznati više. I to je jedan od razloga zašto je došla u Berlin, udokumentacijski centar o nacističkom prisilnom radu.

Ovdje, zajedno s ostalim zainteresiranima za povijest, sudjeluje na desetodnevnom studijskom seminaru koji organizira Action Reconciliation Service for Peace i dobiva detaljne informacije o temi prisilnog rada u vrijeme nacizma. Osim nje, iz Bjelorusije dolazi još petero sudionika. "Tema me se dotiče, ali je i emocionalno iscrpljujuća”, kaže ova 30-godišnjakinja koja radi kao učiteljica. Kasnije želi sama dodatno istraživati ​​arhive.

Barake kao smještaj

Dok to priča, Hanna gleda u gole zidove barake u kojoj su u vrijeme nacizma bili smješteni prisilni radnici. Ona je dio bivše kasarne koja je građena od 1943. godine i danas služi kao autentično mjesto sjećanja na području Dokumentacijskog centra za nacistički prisilni rad.

Stablo ispred prozora je već tada bilo tu, kao i kuće, s kojih su stanovnici okolnih kuća mogli vidjeti logor - i vidjeti kako su prisilni radnici rano ujutro trčali u okolne tvornice i navečer se vraćali natrag. Lako je predočiti skučenost, hladnoću i strašne higijenske uvjete u kasarni, o čemu su kasnije pričali mnogi svjedoci. Privatnosti nije bilo, čak ni u prostoriji s nužnicima na kraju hodnika.

"Logor na svakom uglu"

Primjer Berlina, glavnog grada tadašnjeg Reicha, posebno dobro ilustrira ogromne razmjere korištenja prisilnog rada. Berlin nije bio samo središte nacionalsocijalističke države, nego i mjesto velikih industrijskih tvrtki i tvrtki za proizvodnju oružja. One su imale veliku potrebu za radnicima, pogotovo jer su mnogi njemački muškarci bili na frontu i stoga nedostupni.

Samo u Berlinu oko pola milijuna muškaraca, žena pa čak i djece bilo je prisiljeno raditi. "Prisilni rad je bio posvuda u Berlinu", objašnjava povjesničar Roland Borchers, koji istražuje nacistički prisilni rad u Dokumentacijskom centru. „Na svakom uglu bio je logor", kaže on. Teško da se nešto od toga može prepoznati u današnjoj gradskoj slici.

Baza podataka koja se povećava

Prema procjenama povjesničara, u Berlinu je bilo oko 3.000 logora za prisilni rad. Osim jednostavnih baraka, kao kolektivni smještaj služila su i spremišta, tavani ili privatni stanovi. 2.000 ovih logora već je dokumentirano u javno dostupnoj bazi podataka, koju Borchers redovito dopunjava dodatnim podacima. "Stalno pronalazimo nove logore", kaže on.

Tijekom nacističke ere svaka je tvrtka mogla zatražiti prisilne radnike - od velike tvornice oružja do pekare. "Morali su otići do ureda za zapošljavanje, objasniti svoje potrebe i dokazati da je njihova tvrtka važna", objašnjava Borchers. „Potom su im dodijeljeni prisilni radnici", kaže on.

Perspektiva žrtve

Nakon Drugog svjetskog rata tema nacističkog prisilnog rada je dugo vremena bila potiskivana. Na tom se počelo raditi tek sredinom 1980-ih, i do danas se radi na tome. Borchers naglašava da neki aspekti još nisu dovoljno ispitani. Prije svega, kako kaže, premalo se zna o iskustvima žrtava. I Hanna je iskusila da se u mnogim obiteljima, zbog srama ili iz drugih razloga, malo govorilo o toj temi. Utoliko je važnije, smatra ona, pozabaviti se temom nacističkog prisilnog rada "kako se takvi zločini ne bi ponavljali u budućnosti".

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu