Zadnji čavao u lijesu hrvatske energetike

Dva najveća dugoročno razvojna projekta Hrvatske elektroprivrede, planirane elektrane Ombla i Plomin C, koncem svibnja doživjeli su ozbiljne – možda i fatalne – investicijske udarce. Europska banka za obnovu i razvoj tako je HEP-u definitivno odbila ključni kredit za gradnju podzemne akumulacije nad izvorom rijeke Omble pokraj Dubrovnika, a zbog previsokog ekološkog rizika. U zacrtanom projektu širenja spomenute termoelektrane u Istri, pak, bilježi se odustajanje mogućih privatnih investitora.

Ako tome pribrojimo simultani dolazak njemačke energetske tvrtke RWE, kao prve velike strane kompanije na ovdašnjem tržištu, nameće se pitanje: kako se Hrvatska, odnosno njezine vlade, namjeravaju nositi s kroničnim deficitom energenata i s vjerojatnim daljnjim rastom njihove tržišne cijene? Naravno, to uz pretpostavku da se država uopće želi zadržati u energetskom sektoru kako bi presudno kontrolirala taj sektor. No, sudeći po HEP-u, a kriminalno proćerdanu Inu da i ne spominjemo, takva želja nipošto nije izvjesna.

Menadžeri koji odnose profit

Štoviše, prije će biti da je riječ o posve suprotnoj nakani, jer je teško protumačiti upravnu praksu HEP-a na drugi način. Nema bitne razlike između toga i mnogih drugih primjera u državnom portfelju, ali je riječ o poduzeću koje ostvaruje preko 13 milijardi kuna prihoda godišnje, čime se njegov slučaj već i po dimenzijama izdvaja u red najvažnijih. Stratešku privrednu i političku važnost samog energetskog sektora zacijelo ne treba ni spominjati, pa je i HEP moguće razmatrati kao okosnicu čitave te grane.

U posljednjih pet godina, dakle, isprobana su na čelu HEP-a četvorica predsjednika uprave, a na ostalim direktorskim pozicijama znala su se u jednoj godini promijeniti do tri imena. Obilato preplaćena menadžerska grupacija narasla je vremenom usprkos gubicima i razvojno-političkim neuspjesima. Najpoduzetniji su odnosili ekskluzivne informacije, plod skupo plaćenih znanstvenih studija, u privatni sektor. Tako su otvorene neke profitabilne vjetroelektrane, taj u HEP-u nimalo slučajno zanemaren, mada ekološki prihvatljiv resurs.

Privatizacija umjesto razvoja

Nesustavnost i potiskivanje svakog održivog pristupa razvoju hrvatske energetike stoga se ističe kao glavna konstanta vladine politike - bez obzira na kraticu vladajuće stranke ili koalicije. Utoliko je i lakše razumljivo zbog čega propadaju noseći razvojni projekti, dok se širom otvara perspektiva skore nadiruće privatizacije – barem je takvom najavljena – velikih dijelova sektora. No, to definitivno neće promijeniti poražavajuću činjenicu da je Hrvatska drugi do treći najveći uvoznik struje u Europi, i osmi u svijetu.

„Slabi makro-menadžment te interesno-rentijersko vrludanje u odnosu na HEP, pa tako i rastuća ovisnost o uvozu, proizlaze iz nedostatka vizije javnih politika u energetici“, rekao nam je dr. Vladimir Cvijanović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. On smatra da te politike treba gledati kroz prizmu potrebe za prilagodbom cijelog društveno-ekonomskog sustava na socijalno i ekološki prihvatljiviji, a više samodostatan model. „Osim toga“, mogli smo čuti, „pitanje energije je jedno od temeljnih sigurnosnih pitanja razvoja zemlje“.

Privatni mediji protiv radnika

Ovaj naš sugovornik, međutim, ukazuje i na problem nejasno podijeljenih ovlasti među upravnim kadrom HEP-a, što jasno razotkriva politički utjecaj na kompaniju, i nisku kulturu korporativnog upravljanja. Poduzeće je podložno i kreditnom rejtingu, da bi nevolja bila veća, pa se pod prijetnjom njegova smanjenja režu i sredstva za investicije. „U vođenju tvrtke prevladava kratkoročni vremenski horizont, što se nikako ne slaže s izrazito dugoročnim karakterom ulaganja u tom sektoru“, rekao je Cvijanović za Deutsche Welle.

Ulaskom konkurenata, kako nadalje doznajemo od njega, bit će se sve teže prilagoditi uvjetima tržišta te interesnih skupina koje iz privatizacije HEP-a žele vući ekstraprofit. Slično razmišlja i Denis Geto, predsjednik sindikata TEHNOS u HEP-u, jedan od najistaknutijih i najsustavnijih kritičara pogubne politike vođenja te firme. Ovdje treba napomenuti da je Geto konfrontiran i s velikim dijelom hrvatskih privatnih medija koji probleme HEP-a najčešće lociraju u višku radničke populacije, te njezinim regresima i božićnicama.

Izmjene kadra poput hokejaških

„Oni tako gađaju metu od nekoliko milijuna kuna godišnje, dok namjerno zapostavljaju onu od nekoliko stotina milijuna ili čak preko milijardu“, kaže Geto za DW, zatim nabrajajući posljedice. Ukratko, medijski gotovo intaktnom ostaju pitanja intenzivnog uhljebljivanja zaslužnih stranačkih uglednika, te već navedena ulagačka impotentnost HEP-a, kao i logično opadanje razine stručnosti među zaposlenima u tom poduzeću. Jer, povrh svega drugog, zanemarena je i nužnost stalne reprodukcije stručnog kadra u samoj proizvodnji.

„Direktori se mijenjaju kao da je posrijedi hokej, a ne nacionalna energetska kompanija. Cijena struje diže se bez valjane razvojne svrhe, HEP se neopravdano zadužuje kroz milijarde kuna obveznica, i zapravo se čitavo vrijeme radi protivno javnom interesu, a za nečiji parcijalni, stranački i privatni“, ogorčen je čelnik TEHNOS-a. Stoga ne iznenađuje njegov zaključak da se Hrvatska elektroprivreda hotimice upropaštava, kako bi se na koncu netko svojski okoristio.

Stručnost u fušu

Doista, poznato je da reorganizacija proizvodnog dijela tvrtke kasni, a nitko se na to ne obazire. Struka održavanja postrojenja navodno je već devastirana, i uskoro neće biti ni dovoljno osposobljenih radnika za normalan pogon postojećih elektrana. Ne pomažu apeli da je time dugoročno ugrožena sigurnost nacionalne opskrbe električnom energijom. HEP-Proizvodnja ionako je vanjskim izvođačima dala sve poslove koje je mogla, što je svakako skuplje rješenje, a i te firme često zapošljavaju radnike HEP-a u fušu.

Svi putevi očito vode prema obaranju vrijednosti tvrtke i što obuhvatnijoj privatizaciji, pa nije iznenađujuće kad Geto aktualnu praksu vladinog upravljanja sektorom, i sve apsurdne manevre u tom okviru, nazove „zabijanjem zadnjeg čavla u lijes HEP-a“. Bilo bi lijepo kad bi mu se moglo poručiti da griješi, kad bi za to bilo neke valjane osnove. Ali, svakodnevica nam ne daje pravo za to, i sva je prilika da svjedočimo tragičnom rastakanju jednog od osnovnih javnih te narodnih dobara i resursa Hrvatske.