Zakašnjela i pretenciozna knjiga protiv Hrvatske
13. veljače 2010
Ulrich Schiller svakako pripada redu iskusnih njemačkih novinara starog kova. Rođen je 1926. godine, bio je dopisnik televizije ARD kao i tjednika Die Zeit od ranih 1960-tih godina izvještavao je iz važnih dopisništava poput Beograda, Moskve i Washingtona. Neke od knjiga na temu hladnog rata u kojima je ova tema doista jasno i dobro obrađena, potječu iz njegova pera.
Njemački student u Jugoslaviji
Schiller Balkan poznaje još od ranih 1950-tih godina kada je kao student slavistike obišao ondašnju Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. No usprkos svim ovim više no izvrsnim preduvjetima, za kasno djelo ovog iskusnog novinara, za "Njemačku i 'njezine' Hrvate“, se može reći da nije puno više od običnog traktata napisanog s anti-hrvatskog stanovišta.
U predgovoru ove knjige doduše stoji da namjera autora nije niti otežavanje puta Hrvatske prema Europskoj uniji kao ni pisanje povijesti priznanja ove bivše jugoslavenske republike od strane Njemačke. Ono što je Schillera važno je da "čitateljima otvori oči za razumijevanje povezanosti događaja koji su pripisivanjem jednostrane krivnje Srbiji izgubili svaku osnovu..“
Schiller je i donekle u pravu
Kritika sadržana u ovoj rečenici zapravo i nije toliko pogrešna. Činjenica je da medijsko mainstream izvještavanje je, ne samo u Njemačkoj već na cijelom Zapadu, za vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije, u pravilu stajalo na hrvatskoj (kasnije na bošnjačko-muslimanskoj a za vrijeme rata na Kosovu na albanskoj) stranu.
No - procjenama velikih medijskih kuća suprotstavljana su još u vrijeme samog početka rata razna druga objavljena stanovišta koja su situaciju predstavljala s jedne druge strane. Autori mnogobrojnih djela, izdavana ne samo unutar bivše Jugoslavije već i u Njemačkoj kao i Sjedinjenim državama itd., krivce za rat nisu vidjela u Srbima već u Hrvatima, Bošnjacima kao i u Kosovarima.
Slijedi: Preuveličavanje uloge hrvatske dijaspore
Preuveličavanje uloge hrvatske dijaspore
Ono što je, kako mainstreamu kao i takozvanom "alternativnom“ izvještavanju nedostajalo bilo je iskustvo 23 milijuna ljudi koliko ih je do 1991. godine u Jugoslaviji vodilo normalan život a da i ne spominjemo milijune gastarbajtera u Njemačkoj kao i ostalim zemljama zapadne Europe.
Ali, niti u knjizi Ulricha Schillera riječ se zapravo ne vodi o milijunima bivših Jugoslavena koji su postali žrtve raspada vlastite države. U središtu njegova rada prije svega se nalazi nekoliko stotina hrvatskih ekstremista koji od konca Drugog svjetskog rata žive kako u Njemačkoj tako i u drugim zapadnim zemljama. A značenje ove hrvatske-nacionalističke dijaspore, autor na groteskni način preuveličava.
Ustaše opasnije od IRA-e i PLO-a?
Tako rane 1960-te, godine zapravo obilježene socijal-liberalnom koalicijom Willya Brandta i Waltera Scheela, postaju godine, odnosno, desetljeće hrvatskog terorizma u egzilu. I aktivnosti terorističkih grupa popu irske IRA, baskijske ETA-e, talijanske Brigade Rosse ili pak njemačkog RAF-a, su prema Schilleru neznatna u usporedbi s djelovanjem hrvatske ustaške dijaspore.
No činjenica je da terorističke grupe koje su de facto ostavile svoj pečat na 1970-te godine, nisu bile one hrvatske desnice već IRA, ETA, Crvene brigade i RAF - a da ne i spominjemo utjecaj PLO-a i njezinih raznovrsnih podgrupa. I, osim toga, pored hrvatske radikalne scene, koju se doista ne može poreći, postojale su i odgovarajuće nasilničke grupacije i iz ostalih dijelova ondašnje Jugoslavije.
Daleko od brižnog istraživanja
Američki autor Paul Hockens koji živi u Berlinu, u svojoj knjizi "Homeland Calling“ [Zov domovine - prijevod prev.] ( Cornell University Press, 2003.) vrlo je pregledno opisao ratoborno i agresivno djelovanje hrvatskih, srpskih i albanskih zajednica. Iako Schiller u svojoj knjizi čak navodi ovaj rad – ali njegova poruka očito nije do njega došla. Isto vrijedi i za ostala ozbiljna suvremena istraživanja koja se pojavljuju na popisu literature knjige “Njemačka i 'njezini' Hrvati”.
Umjesto da se “napaja” navedenim knjigama, Schillerov rad živi od nabacivanja poznatih imena. On navodi čitavu četu poznatih osoba ili pak privatnih poznanika. No, objašnjenja u svezi tih brojnih, više puta na različitim mjestima u knjizi navedenih osoba – često jednostavno nema.
Izdavačkoj kući Donat treba predbaciti da lekturu baš ne uzima previše ozbiljno. Drugačije se ne mogu objasniti nepostojeća ili na krivim mjestima navedena objašnjenja o osobama, kao niti brojne pogrešne metafore; primjerice, kada se (na str. 145) pojavljuju "otrovni mjehuri nacionalizma“ koji "u vrenju“ "izranjaju“ iz "odumirućeg Titovog komunizma“ - i ovako jezik može vonjati!
Slijedi: Za sve su krivi Nijemci BND
Za sve su krivi Nijemci i BND
No, Schiller nije pobrkao samo metafore već on prije svega brka i povijesne sudionike. U jednom zamršenom plesu u "Nijemcima i 'njezinim' Hrvatima“ kotač sudbine pokreću nekad svjetske sile, nekad narodi Balkana sa svojim nacionalnim ekstremnim grupama, nekad inozemne tajne službe.
A među ovim posljednjim, BND (Bundesnachrichtendienst), Njemačka obavještajna služba igra posebno zlokobnu ulogu.
Nekad koncem 70-tih, nekad početkom 90-tih godina - navođenje jasnih vremenskih razdoblja ili barem mjesta Schilleru kako se čini, nisu naročito važni - je prema “Njemačkoj i 'njezinim' Hrvatima” Državna služba sigurnosti jugoslavenske Republike Hrvatske jednostavno “privjesak BND-a” i to bez obzira na činjenicu da je ova služba poznatija po svojim nezgodama nego po uspjesima te bi joj zapravo rijetko tko mogao pripisati ovako važna djela. No, kao što je to u Schillerovoj knjizi često slučaj, i na ovom mjestu smetaju - nevjerodostojni izvori.
Izvori kojima se teško može vjerovati
Naime, Schillerove najsmionije tvrdnje po pitanju vodeće uloge BND-a prilikom odcjepljenja Hrvatske potječu ili od političkih, policijskih, tajnoslužbeničkih gubitnika bivše Jugoslavije. Ili se pak zasnivaju na izjavama osoba poput Jürgena Elsässera, “dopisnika ljevičarskih dnevnih novina”, autora koji je od 1991. godine uvijek iznova pridonio nerazumijevanju svega što se na jugoistoku našeg kontinenta događalo.
Opremljen informacijama iz ovakvih informanta, Ulrich Schiller dolazi do svoje najhrabrije postavke: bio je to "duh starog, nacizmom zaraženog Gehlen-aparata, duh starog oružanog bratstva sa ustaša-fašistima”, koji je "u BND-u još dugo bio žive“. A koji je onda, udružen s hrvatskom dijasporom, uništio Jugoslaviju.
Podcjenjena uloga Srbije i SANU
U potpunoj suprotnosti ovoj gotovo nepojmljivoj optužbi (koja je kada je u pitanju BND još k tome i neosnovana), stoji Schillerovo objašnjenje situacije u Srbiji. Naime, dok autor na stranici 214 svoje knjige, svaku pa i najmanju deklaraciju čak i najsitnije hrvatske emigrantske grupe napuhuje do veličine senzacije, o slavnom "Memorandumu“ o položaju Srba u Jugoslaviji on se izražava slijedećim riječima:
"O velikosrpskim nastojanjima doduše nije bilo riječi, no bila je jasno izraženo preferiranje očuvanja Jugoslavije“. Izdavač "Memoranduma“ bila je Srpska akademija znanosti i umjetnosti, SANU. A i u Srbiji, ovaj dokument vrijedi kao početak velikosrpskog nacionalizma.
Na drugim mjestima u tekstu, Schiller u svakom slučaju kritizira i srpski nacionalizam. No, njemu ne pripisuje iste strukture, iste utjecaje kao hrvatskom. Zašto? To, kao i mnogo čega drugog, kada se konačno okrene i posljednja stranica ove knjige - ostaje neobjašnjeno.
Sada pak Nijemci nisu ništa znali
No, istodobno se u knjizi "Njemačka i 'njezini' Hrvati“ mogu pronaći zanimljiva mjesta. Primjerice, kada Schiller opisuje paniku koja je nastala kod Srba u Hrvatskoj i koju su izazvali ustaški simboli u trenutku kada se Hrvatska 1991. godine počela kretati u smjeru neovisnosti, ili pak - kada opisuje potpuno nepoznavanje situacije na Balkanu 1991. godine od strane njemačke vlade. Na ovom mjestu se osjeća onaj dio osobe Ulricha Schillera koja je duboko povezana s bivšom Jugoslavijom i koja se za ljude koji tamo žive zanima i angažira.
Ono što ostaje na kraju knjige "Njemačka i 'njezini' Hrvati“ su prije svega pitanja. Kako to da su Kohl i Genscher 1991. godine toliko malo znali o Jugoslaviji kada su već kroz BND u rukama držali Hrvatsku obavještajnu službu? Jesu li možda u 1990-ima na Balkanu djelovale i druge tajne službe? Što su poduzimali sami organi jugoslavenske države u trenutku raspada njihove zemlje? I - zašto se Ulrich Schiller sa svojim poznavanjem situacije, nije već ranije uključio u rasprave oko Balkana?
Neslavan zaključak nakon čitanja:
Da Hrvatska 1991. godine nije bila nedužna žrtva na način kao što to pokušava predstaviti zagrebačka propaganda, to nije ništa novo. Da je i sama Hrvatska skrivila zločine to je bilo mnogim promatračima ali i mnogim Hrvatima jasno. Knjiga Ulricha Schillera "Njemačka i 'njezini' Hrvati“ kaotično je napisana, loše lektorirana i na puno mjesta netočna. No, prije svega, izašla je - prekasno.
Autor: Rüdiger Rossig (aš)
Ulrich Schiller; "Njemačka i "njezini" Hrvati. Od ustaša fašista do Tuđmanovog nacionalizma". Predgovor: Hans Koschnick. Izdavač Donat, Bremen 2010, 228 stranica. 14,80 eura
Rüdiger Rossig je također ugledni njemački novinar i stručnjak za Balkan. Trenutno je vodeći urednik mjesečnika "The German Times" koji izlazi na engleskom jeziku u Berlinu. U devedesetima u berlinskom dnevniku "Tageszeitung" izvještavao o zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji, a tamo je bio i suradnik međunarodnih organizacija poput Ujedinjenih naroda i OESS-a. Autor je i knjige "Ex-Jugos" ("Ex-Jugići") o useljenicima u Njemačku iz prostora bivše Jugoslavije koja je objavljena 2008. u "Berliner Archiv der Jugendkulturen". Njegova web-adresa je www.ruediger-rossig.de