Zapadni Balkan u čekaonici za proširenje
27. prosinca 2020
”Želja Crne Gore je da postane 28. članica EU-a, a to bi se optimalno moglo postići 2025. godine”, rekao je crnogorski premijer Zdravko Krivokapić na izmaku 2020. godine, tijekom svoje prve posjete Bruxellesu. Krivokapić kao premijer zemlje koja je zasada najdalje otišla u procesu eurointegracije računa da bi Podgorica do 2023. godine mogla zatvorila sva pregovaračka poglavlja i krenuti u proces ratifikacije pristupnog sporazuma sa EU-om.
Međutim, politika proširenja je postala ne samo kompliciranija nego i nepredvidljivija no ikada. Kada je krajem 2019. godine nova Europska komisija, na čelu s Ursulom von der Layen, stupila na dužnost, jedna od poruka je bila da će joj Zapadni Balkan i politika proširenja biti prioritet. ”Na kraju petogodišnjeg mandata, trebali bi imati bar jednu zemlju spremnu za ulazak u EU”, izjavio je tada povjerenik za proširenje Olivér Várhelyi.
U tom trenutku on nije mogao pretpostaviti da će se prva godina njegovog mandata završiti kao prva godina u kojoj zemllje članice nisu uspjele usvojiti zaključke o proširenje u Zapadni Balkan i to, opet, zbog bilateralnih nesuglasica, ovoga puta između Bugarske i Sjeverne Makedonije.
Kada su zemlje članice EU početkom svibnja 2020. godine na tzv ”Zagrebačkom summitu” potvrdile europsku perspektivu za zemlje Zapdnog Balkna, ali i odluku Savjeta EU-a o otvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, tko je mogao pretpostavitio da će se godina završiti blokadom ne samo pregovračkih okvira sa Skopjem i Tiranom nego i izostankom konsenzusa zemlja članica kada je ukupna politika proširenje u pitanju i to sve, opet, zbog ”stare boljke”, bilatrelanih odnosa?
Proširenje nije krevet posut ružama…
Nije tajna da je tijekom 2020. godine cijela Europa ”gledala” u Berlin i njemačko predsjedavanje Savjetom EU-a u očekivanju da će tradicionalna njemačka praktičnost i efiksanost uspjeti riješiti sve probleme - počevši od nikad većeg i značajnijeg budžeta EU-a, na kome se zasniva oporavak pandemijom pokošene Europe, pa do balkanskih zavrzalma i nesuglasica.
Paket za opravak EU, od gotovo dvije tisuće miljardi eura je dogovoren, ali balkanski odnosi nisu raszmršeni. Tim povodom, njemački državni tajnik za Europu, Michael Roth, izrazio je svoje ”duboko razočarenje”, upozorivši da se čini ”ozbiljna politička greška” koja bi mogla ugroziti sigurnost i stabilnost ne samo Zapadnog Balkna nego i cijele Europe.
”To je gorak udarac za našu politiku prema Zapadnom Balkanu čiji je cilj razvoj stabilnosti i demokracije na tom području”, izjavio je Roth.
I dok Njemačka svoj ne baš tako čest ”nedovršen posao” predaje na rješavanje Portugalu, koji preuzima predsjedavanje Europskom unijom od 1. siječnja, u Bruxellesu naglašavaju da se proširenje na Zapadni Balkna nastavlja, uprkos prepreka kojih će, kako kažu, uvijek biti.
”Ulazak u EU nije ”krevet posut ružama”, ali za predsjednicu Ursulu von der Leyen i cijelu Europsku komisiju proširenje na Zapadni Balkan ostaje prioritet”, kaže glavni glasogovornik Europske komisije, Eric Mamer.
… ali jeste trnovit put
Kako stoje stvari na kraju 2020. godine, do planirane deblokade i ubrzanja nije došlo. Crna Gora sa svim otvorenim poglavljima i dalje ne postiže ”željenu razinu pomaka” kada su u pitanju reforme u najvažnjim oblastima vladavine prava. Srbija, po prvi put od početka pristupnih rgovora, nije otvorila niti jedno poglavlje u godini za nama.
Vladavina prava je i Beogradu kao i Podgorici "kamen oko vrata" na putu eurointegracija, ali je to jednako tako i pitanje demokratizacije društva. BiH i dalje ima 14 prioritenih zadataka koje joj je postavila Europska komisija da bi uopće došla u poziciju razmišljati o pristupnim pregovorima. Malo toga je učinjeno u posljednjih godinu dana što bi preporučilo BiH kao kandidata za članstvo u EU-u.
Duboke političke podjele unutar Kosova onemogućavaju Prištini da krene u reforme, a kamoli da ih sprovede do kraja, što je slučaj i kadsa je riječ o dijalogu s Beogradom koji je jedan od uvjeta za napredak obje strane na putu eurointegracija.
Albanija je i dalje ”blokirana” zahtjevima Nizozemske, Francuske i Danske koje traže dodatni napredak u oblasti vladavine prava i borbi protiv korupcije u zemlji, dok se Sjeverna Makedonija, nakon svega što je od nje traženo i isporučeno, još jednom našla ispred ”zatvorenih vrata” EU-a, ovaj put zbog bugarskih zamjerki na račun kulturnog i povijesnog identiteta zemlje.
EU dužnosnici često se pozivaju na riječi Winstona Churchilla da ”Balkan proizvodi više povijesti nego je može podnijeti” uz vlastitu opasku da su sa Zapadnim Balkanom ”uvijek pune ruke posla”.
Zapadni Balkan se nikada nije pretvarao da to nije istina, ali i sa svojim ”teškim koferom” ide datim putem ka Europskoj uniji. Nitko nije očekivao da će taj put biti posut ružama, ali ni da će biti baš toliko trnovit. Između ”cvijeća” i ”trnja” - hoće li Zapadni Balkan nekada stići do iole ravnog puta ka EU-u?