Započinje kampanja lova na naciste

„Riječ je o više od 60 osoba koje su svakodnevno tijekom dužeg vremenskog razdoblja sudjelovale u masovnim ubojstvima. Samo zato što su te osobe rođene možda još 1919., 1920. ili 1921. godine, ne postoji nikakav razlog zašto ih se ne bi kaznenogonilo“, objasnio je Efraim Zuroff, voditelj Centra Simon – Wiesenthal u Jeruzalemu. Ova institucija koja se prvenstveno bavi svime što ima ikakve veze s Holokaustom, postala je poznata po spektakularnim uspjesima pronalaska ratnih zločinaca. Sada ovaj Centar započinje svoju novu kampanju i to u Njemačkoj, pod naslovom „Operation Last Chance“ („Operacija posljednja šansa“). Kako je objasnio Zuroff, riječ je o tome da se zadnji nacistički zločinci koji još uvijek nekažnjeno žive u Njemačkoj, konačno dovedu pred sud. Po Berlinu, Kölnu i Hamburgu su od utorka (23.7.) izljepljeni plakati velikih formata kojima se stanovništvo poziva na pomoć i suradnju.

Kampanja koja će u Njemačkoj trajati dva tjedna, cilja prvenstveno na pronalaženje bivših nadglednika i nadglednica u koncentracijskim logorima kao i bivših članova zloglasnih SS postrojbi. Prema Zuroffovim procjenama, riječ je sveukupno o oko 6.000 osoba, uglavnom muškaraca od kojih 98 posto najvjerojatnije više nije na životu. Otprilike polovica do danas živih osoba je u međuvremenu već prestara i prenemoćna da bi mogla biti izvedena pred sud. Samim time, računa se da se brojka onih koji bi još uvijek mogli biti izvedeni pred lice pravde, kreće oko 60. „No, usprkos tomu, iako nitko ne poznaje točnu brojku bivših nacističkih i još uvijek živućih zločinaca u Njemačkoj – njihov je broj sigurno još puno veći“, kaže Efraim Zuroff.

25.000 eura za informacije

Povod ovoj inicijativi bilo je suđenje i presuda Iwanu Demjanjuku pred sudom u Münchenu prije dvije godine. Iako sud nije mogao dokazati neposredno sudjelovanje Demjanjuka u masovnim ubojstvima u koncentracijskom logoru Sobiboru, sama činjenica da je ovdje bio na funkciji nadglednika, bila je dovoljna da ga se osudi. Do tada su njemački sudovi naime u pravilu obustavljali započete procese upravo zbog pomanjkanja dokaza o individualnoj krivnji i sudjelovanju u ubojstvima i mučenjima. Nakon toliko proteklog vremena od Drugog svjetskog rata, bilo je teško pronaći kako pismenu dokumentaciju tako i preživjele svjedoke. No, kako kaže Zuroff, ovom presudom je minhenski sud ipak otvorio jednu novu mogućnost – šansu da se i ostali još uvijek živi zločinci dovedu pred sud i to usprkos teškoćama zbog manjka dokaza.

Kampanjom i velikim plakatima u spomenutim njemačkim gradovima, Centar Simon – Wiesenthal želi pozvati tamošnje stanovništvo i zamoliti ga za pomoć. Za svaku konkretnu informaciju, građani će dobiti novčanu nagradu u iznosu i do 25.000 eura. Međutim, upravo su ove novčane nagrade odmah izazvale i val kritika. Primjerice, prema mišljenju Michaela Wolffsohna, njemačko-židovskog povjesničara, ove su nagrade neukusne i štetne, budući da upravo one kod nekih mogu izazvati osjećaje sažaljenja prema nekadašnjim ratnim zločincima. I profesor politologije, Joachim Perels, čijeg su oca nacisti smaknuli i koji se već godina bavi temom nacionalsocijalizma i njegovih zločina, isto tako na ovu kampanju gleda s pomiješanim osjećajima. On ističe zasluge ovog Centra kad se radi o pronalaženju traženih ratnih zločinaca i suradnje znanstvenika Centra s vlastima, no istodobno upozorava da je za kazneno gonjenje nacističkih zločinaca odgovoran Središnji ured u Ludwigsburgu u kojem se nalazi ured državnih tužitelja i koji dobro obavljaju svoj posao. Oni trenutno rade na istrazi pedesetak osoba koje su u doba nacionalsocijalizma u koncetracijskim logorima radili kao nadglednici.

Do sada je premalo učinjeno

No u osnovi, profesor Perels dijeli stajalište Centra Simon – Wiesenthal prema kojem se njemačke vlasti, odnosno pravosuđe, temom nacionalsocijalističkih zločina predugo uopće nisu bavili na pravi način. „U Njemačkoj je sveukupno osuđeno svega 160 zločinaca, što i nije neka uvjerljiva brojka obzirom na opseg ubojstva nad židovima, Sintima i Romima te ako se uzme u obzir i broj žrtava eutanazije“, navodi Perels. Prema njegovom mišljenju razlog za to leži u takozvanom „smeđem, nacističkom kontinuitetu njemačkog pravosuđa“. Naime, još u 50-tim i 60-tim godinama prošlog stoljeća u njemačkom pravosuđu su radili isti oni koji su na sudovima i tužiteljstvima bili zaposleni i tijekom vladavine Adolfa Hitlera. „I upravo je ovaj „kontinuitet“ čak i u desetljećima nakon rata doveo do niza pogrešaka i pogrešnih presuda“, kaže ovaj politolog. Primjerice, minhenski Zemaljski sud je u 60-tim godinama jednog zapovjednika SS postrojbi, koji je bio odgovoran za ubojstva oko 15.000 židova i koja je i sam djelomice vlastoručno izvršio, ocijenio samo kao „pomoćnika u ubojstvima“ budući da, kako je stajalo u presudi, „on sam osobno nije gajio nikakve neprijateljske osjećaje prema židovima“.

Činjenica da je nedavno upravo Zemaljski sud u Münchenu Demjanjuka proglasio krivim, prema mišljenju Perelsa je očiti dokaz da se u njemačkom pravosuđu zadnjih godina puno toga promijenilo.“Riječ je o smjeni generacije. Ova nova je mnogo kritičnija od stare. No istodobno, ova promjena ima veze i s promjenama koje su se dogodile u njemačkom društvu uopće, a koje se prema nacionalsocijalizmu odnosi mnogo kritičnije“, kaže on i dodaje kako se polovica njemačkog stanovništva i dugo nakon rata, još uvijek izjašnjavala protiv kaznenog gonjenja nacističkih zločinaca.

Isto tako, Perels kao i Zuroff, navodi kako je po pitanju pronalaženja i dovođenja pred sud ovih zločinaca, nije preostalo još mnogo vremena. „Stoga je prema našem mišljenju ova kampanja s plakatima u svakom slučaju korisna. Pokušavali smo više od pola godine u Njemačkoj za nju dobiti financijska sredstva. Tražili smo pomoć od 86 zaklada i poduzeća, no podršku smo na kraju dobili od – tri“, kaže pomalo razočarano Efraim Zuroff.